Page 117 - William Engdahl - Stoljeće Rata

iranske nafte, dok je Iranu platila 36.000.000 dolara. U svjetlu tih
predočenih podataka iranska je Vlada predložila da se o prvotnoj koncesiji
pregovara u duhu i načelu pravde i poštenja.5
Taj prijedlog nije davao povoda za slavlje. Radio BBC počeo je
odašiljati lažna izvješća u namjeri da dovede u neugodan položaj iransku
Vladu, optužujući ministra vanjskih poslova da je on, tj. Esfandiari, pristao
dati sramotne koncesije britanskom ministru vanjskih poslova Ernestu
Bevinu u zamjenu za izmjene u iranskom Ustavu. Bila je to samo početna
reakcija.
Pregovori oko izmjene sporazuma s kompanijom Anglo-Iranian vukli
su se do 1949. bez znatnih ustupaka s britanske strane. Njihova je strategija
bila zavlači i otegni, a u isto vrijeme neprestano nastoj oslabiti iransku
Vladu. Ali, na iranskim su parlamentarnim izborima 1949. Dr. Mossadegh
i njegova mala stranka Narodna fronta temeljili svoju kampanju na pitanju
pregovora oko nafte. Narodna je fronta osvojila šest mjesta u novom
parlamentu i u decembru te godine Mossadegh je imenovan predsjednikom
Parlamentarnog odbora za naftu. Iran je bio zatražio raspodjelu dobiti na
osnovi 50:50%, kao i iransko sudjelovanje u upravljanju kompanijom
Anglo-Iranian Oil. Britanci su i dalje odbijali udovoljiti barem polovici
iranskih zahtjeva, a jedna je vlada za drugom padala zbog toga spornog
iranskog pitanja do 1951. godine, kad je Mohammed Mossadegh postao
premijerom. Uslijedila je propaganda iz raznih krugova Washingtona i
Londona. Suprotno njihovim tvrdnjama, Mossadegh nije bio pobornik
komunista Tudeha ni Rusije niti ikakvih divljih ekstremista, nego gorljivi
iranski patriot i zakleti neprijatelj Sovjetske Rusije, bez obzira na njegove
druge moguće nedostatke.
Dana 15. marta 1951. iranski je Parlament, Majlis, prihvatio prijedlog
Mossadeghova Odbora da se, uz poštenu odštetu, nacionalizira kompanija
Anglo-Iranian Oil. Majlis je odobrio konačni plan nacionalizacije dan
prije nego što je Mossadegh postao premijerom, 28. aprila 1951.
U britanskim je očima Iran počinio neoprostiv grijeh. Djelovao je
radi zaštite svojih nacionalnih interesa a ne britanskih. Britanija je hitno
zaprijetila odmazdom i u roku od nekoliko dana britanske su pomorske
snage stigle blizu Abadana. Tu je izišla na vidjelo britanska hipokrizija.
Ranije je britansko Ministarstvo vanjskih poslova odbilo posredovati u
pregovorima između kompanije Anglo-Iranian Oil i Irana, izjavljujući
da se neće miješati u poslove “privatne kompanije”, usprkos činjenici da

117