Page 116 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

bio povezan s engleskom Vladom. Usred te otvorene ucjene tih zapravo
okupacijskih snaga na iranskom teritoriju, iranski je nacionalistički vođa,
dr. Mohammed Mossadegh, u decembru 1944. predložio Iranskom
parlamentu zakon koji bi zabranjivao pregovore o nafti sa stranim
zemljama.
Mossadegh je citirao uvodnik objavljen u Timesu 2. novembra 1944.
koji je predlagao podjelu Irana poslije rata između triju sila: Engleske,
Rusije i Sjedinjenih Država. Zakon je donesen, ali je izrijekom izostavio, za
naknadno razmatranje, koncesiju kompanije Anglo-Iranian Oil u južnom
dijelu Irana, tj. staru koncesiju d’Arcyja iz 1901.
Godine 1948., nakon jakih borbi, tokom kojih je iranski slučaj iznesen
i u novoosnovanim Ujedinjenim narodima Iran je ipak uspio iznuditi
povlačenje stranih trupa sa svoga tla. Ali su i zemlja i gospodarstvo još
uvijek bili pod stvarnom vlašću britanske vlade posredstvom kompanije
Anglo-Iranian Oil. Južni su predjeli Irana posjedovali najbogatija u to
vrijeme poznata nalazišta nafte na cijelom svijetu, a ta su nalazišta bila pod
kontrolom Britanaca, na temelju isključive koncesije dobivene nekoliko
desetljeća ranije. Od 1919. godine britanski su službenici de facto vodili
poslove na način da osiguraju taj važan monopol za Britaniju. Pojedinosti
su iranskoga suvereniteta ostavljene po strani.
Međutim po svršetku Drugog svjetskog rata, u vrijeme kad su izbijali
antikolonijalni pokreti na svim stranama, od Indije preko Afrike do Azije,
Iran više nije htio tolerirati to oskvrnuće svoga nacionalnog suvereniteta.
Krajem 1947. iranska je Vlada predložila kompaniji Anglo-Iranian Oil
da poveća smiješno mali udio dobiti koji je ta kompanija davala iranskoj
Vladi za eksploataciju nafte najunosniju na svijetu.
Iran je iznio primjer Venezuele, gdje su američke kompanije Standard
Oila pristale plaćati Vladi Venezuele 50 prema 50%. Iran je shvatio da bi,
u takvim uslovima, umjesto bijednih 36 miliona dolara godišnje za crpenje
svog dragocjenog prirodnog bogatstva bio dobio 100 miliona dolara, što
je u to vrijeme bila pozamašna svota. Kako su stvari tada stajale, Iran je
izračunao da kompanija Anglo-Iranian i Britanci plaćaju ustvari tantijeme
u ukupnom iznosu od 8% od svoga profita. Britanija je imala isključivu
koncesiju na ogromno područje koje je obuhvaćalo 160.000 četvornih
kilometara, a nije pristajala na tom području poduzeti značajnija nova
istraživanja. Iran je izračunao da je kompanija Anglo-Iranian 1948. godine
zaradila 320.000.000 dolara profita na 23 miliona tona proizvedene

116