Page 122 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

godina. Mattei je čvrsto odlučio da Italija neće biti podređena moći Sedam
sestara, koje je s pravom optužio da namjerno vode politiku ograničavanja
proizvodnje nafte na cijelome svijetu radi održavanja najviših mogućih
cijena nafte za svoje kompanije i da prodaju svoju sirovu naftu naftom
siromašnoj Europi po cijeni podešenoj tako da održe svoju skupu cijenu
proizvodnje nafte u kontinentalnom dijelu Sjedinjenih Država. Mattei
je nastojao osigurati najveću moguću proizvodnju i opskrbu po najnižoj
mogućoj cijeni. Suvišno je napominjati da je ubrzo došao u oštar sukob
s tih sedam moćnih kompanija i njihovim prijateljima u vladama tih
zemalja.
U februaru 1953. Mattei je s uspjehom lobirao da se donese jedan
novi zakon po kojemu je osnovan središnji poluautonoman državni
holding za energiju, Ente Nazionale Idrocarburi ili ENI, kako je kasnije
nazvan. ENI, čiji je Mattei bio predsjednik-utemeljitelj, obuhvatio je
i AGIP za područje nafte, plina i prerade, kao i pomoćno poduzeće
za plinovode i naftovode SNAM, a uskoro je počeo graditi i tankere i
mrežu benzinskih postaja po cijeloj Italiji, koje su kvalitetom i uslugom
premašivale postaje Essa i Shella jer su to bile prve postaje koje su uvele
moderne restorane i druge prateće uslužne djelatnosti. Uz primjenu iste
razvojne formule koju je ranije primijenio za AGIP, Mattei je prihod od
ENI-a investirao u gradnju tvornica za preradu nafte, jednog divovskog
hemijskog postrojenja, jedne tvornice za proizvodnju sintetičke gume koja
je kao sirovinu koristila prirodni plin ENI-a, kao i popratnu tvornicu za
izgradnju velikih postrojenja, koja je sagradila sve ENI-eve tvornice za
preradu nafte i s njima povezanu infrastrukturu; također je izgradio flotu
tankera za prijevoz nafte koji su dovozili sirovu naftu iz inozemstva za ENI,
bez ovisnosti o anglo-američkom monopolu na polju brodarstva.
Godine 1958. ENI je samo od prodaje talijanskog prirodnog plina imao
ukupan godišnji prihod veći od 75.000.000 dolara. Bila je to čista ušteda,
jer bi se u protivnom dragocjene talijanske zalihe dolara morale potrošiti
na uvoz nafte i uglja. Vjerojatno ni jedna druga osoba nije postigla više od
Matteia u 15 poslijeratnih godina na polju razvitka industrije u Italiji.8
Već 1954. američko je Ambasada u Rimu postalo vidljivo uznemireno
zbog djelatnosti Enrica Matteia. “Po prvi put u gospodarskoj historiji
Italije”, kaže se u jednom memorandumu koji je američko Ambasada
uputilo u Washington, “jedno se državno poduzeće našlo u jedinstvenom
položaju da je financijski solventno, uspješno vođeno i nije odgovorno

122