Page 112 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

vrlo vrlo skupu cijenu nafte. Između 1945. i 1948. skoro su udvostučili
cijenu europskim kupcima, koja je od 1,05 dolara po barelu narasla na 2,22
dolara po barelu. Iako se nafta opskrbljivala iz jeftinih izvora sa Srednjeg
istoka, koji su pripadali američkim kompanijama, troškovi su prijevoza
izračunavani proizvoljnim složenim formulama, utvrđenim na temelju
troškova prijevoza s Karipskih otoka u Europu, što je daleko skuplje.
Čak su unutar Europe cijene bile zastrašujuće različite. Grčka je morala
plaćati 8,30 dolara za tonu ulja za ogrjev, dok je Britanija to isto ulje za
ogrjev plaćala 3,95 dolara po toni. Nadalje, američke naftne kompanije,
uz potporu Vlade iz Washingtona, nisu dopustile da se dolarima iz
Marshallova plana grade domaće europske tvornice za preradu nafte, čime
su još jače stegnule omču američkih velikih naftaša oko vrata poslijeratne
Europe.3
Kad su dvije velike britanske kompanije, Anglo-Persian i Shell,
povratile svoje kapacitete, spomenute su američke kompanije bile
prisiljene svoj krug proširiti na sedam kompanija pa su razdijelile naftna
tržišta poslijeratne Europe i ostatka svijeta. Godine 1950. njihov je položaj
izgledao nedodirljiv. U svojim su rukama držale nevjerovatno jeftina
naftna bogatstva Srednjeg istoka i sužanjska tržišta Europe, Azije, Latinske
Amerike i Sjeverne Amerike.
U 1950-im se godinama činilo da je nafta svakodnevna potreba.
Naftne su kompanije zgrtale ogromne zarade na prodaji nafte, za dolare,
tom novom svjetskom tržištu. Automobilska industrija i s njom povezane
industrijske grane postale su pojedinačno najveća grana američke
privrede. Milijarde dolara iz američkih poreza slijevale su se u izgradnju
infrastrukture modernih nacionalnih autoputeva prema Eisen-howerovu
Zakonu o autoputovima za nacionalnu obranu (National Defense
Highway Act), a izgovor je bio da su brzi autoputevi potrebni za evakuaciju
gradova u slučaju nuklearnog rata sa Sovjetskim Savezom. Željeznička je
infrastruktura bila zapostavljena i prepuštena propadanju u korist daleko
skupljeg automobilskog prijevoza u pogledu potrošnje energije. Bilo je to
vrijeme kad je ministar obrane, Charles Wilson, bivši predsjednik velike
automobilske korporacije iz Detroita, mogao reći, a da ne trepne okom:
“Ono što je dobro za General Motors dobro je i za Ameriku”. Mogao je
dodati dobro je i za Exxon, Texaco i druge naftne magnate. Nafta je postala
najvažnijom potrepštinom koja je pokretala privredu.

112