Page 118 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

je Vlada britanskog Veličanstva držala 53% dionica Anglo-Iranian Oila.
Kad je Iran nacionalizirao Anglo-Iranian Oil, “britanska Vlada nije samo
ušla u pregovore između Irana i te kompanije, nego je i svoje zahtjeve
poduprla slanjem flote Kraljevske mornarice u iranske vode i zaprijetila da
će padobranci okupirati Abadan radi navodne zaštite britanskih interesa”.
Abadan je bio sjedište najveće rafinerije nafte na svijetu, koja je pripadala
kompaniji Anglo-Iranian Oil.6
Tokom 28 mjeseci Mossadeghove vlade Britanci su u svom djelovanju
nailazili na ogromnu prepreku. Iran je imao potpuna zakonska prava
nacionalizirati neku kompaniju na svom teritoriju ako nudi pravednu
naknadu, što je Mossadeghova Vlada i ponudila. Štoviše, Iran je jamčio
opskrbu Britanije jednakom količinom nafte kao i prije nacionalizacije.
Također je ponudio zadržati zaposlene britanske državljane u kompaniji
Anglo-Iranian.
U septembru 1951. Britanija je objavila potpune privredne sankcije
protiv Irana, kao i zamrzavanje svih iranskih sredstava izvan iranskih
obalnih voda; u Basrah u Iraku, koji je bio pod britanskom kontrolom, blizu
abadanske rafinerije, odaslane su kopnene i zračne snage. Britanskom su se
embargu pridružile sve veće anglo-američke naftne kompanije. Odgovor
Londona i Washingtona na polaganje prava na nacionalni suverenitet od
strane zemalja u razvoju, jer se to kosilo s njihovim interesima, bilo je
gospodarsko gušenje tih zemalja. Britanska je tajna služba podmićivala
doušnike unutar iranske središnje banke, Banke Melli, i službenike drugih
Vladinih institucija kako bi dobivala permanentna precizna i podrobna
izvješća o učinku njihovih gospodarskih sankcija prema toj zemlji.
Anglo-američke su naftne kompanije upozoravale moguće kupce
nacionalizirane kompanije Iranian Oil da će imati posla sa zakonom stoga
što još nije bio potpisan sporazum o odšteti između kompanije Anglo-
Iranian Oil i Irana. Taj je zakučasti pravni argument pokrivao strategiju
koja je bila sama sebi ciljem. Kompanija Anglo-Iranian Oil i Britanci
odbili su potpisati bilo kakav sporazum o naknadi štete. U međuvremenu,
kako su mjeseci prolazili, embargo je nagrizao krhko iransko gospodarstvo
pa su se namnožile privredne poteškoće koje su pogodile Mossadeghov
režim. Glavni je izvor iranskih prihoda od izvoza, nafta, od 400 miliona
dolara 1950. godine pao na manje od 2 miliona dolara u junu 1951., a
Mossadegh je pao u avgustu 1953.

118