Page 119 - William Engdahl - Stoljeće Rata

U septembru 1951. Mossadegh je lično otputovao u Sjedinjene Države
i obratio se Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje je bojažljivo
izglasalo odgodu problema, nakon čega je otputovao u Washington i
uzaludno pokušao pridobiti potporu Amerike za položaj svoje zemlje.
Najveća politička greška koju je Mossadegh napravio je ta što nije shvatio
važnost kao čelik čvrstih odnosa anglo-američkoga kartela sazdanih oko
vitalnog pitanja strateške kontrole zaliha nafte. Američki je “posrednik”,
W. Averill Harriman, prethodno posjetio Iran, a njegova se delegacija
sastojala isključivo od osoba povezanih s interesima velikih naftaša, među
kojima je bio i ekonomist Ministarstva vanjskih poslova Walter Levy.
Harriman je preporučio Irancima da prihvate “ponudu” Britanaca. Kad je
Mossadegh bio u Washingtonu, jedino što je čuo od strane Ministarstva
vanjskih poslova bio je prijedlog da Iran imenuje kompaniju Royal Dutch
Shell kompanijom koja će u ime Irana voditi poslove glede nafte.
Kad je slučaj na inzistiranje Britanaca došao na Svjetski sud, Mossadegh,
koji je i sam bio stekao obrazovanje na području prava, u Belgiji i Švicarskoj,
uspješno je branio svoju zemlju pa je Sud osporio nadležnost Britanije i 22.
jula 1952. predmet vratio u nadležnost iranskog sudstva.
Komentirajući tu situaciju u oktobru 1952., novinar njujorškog lista
Herald Tribune Ned Russel ispravno je zaključio da ima malo ili nimalo
poglavara malih naroda s Mossadeghovom odvažnosti, koji bi, dok im
zemlja trpi ogromnu financijsku i gospodarsku blokadu nametnutu od
strane Britanije i u zadnje vrijeme od Sjedinjenih Država, bili u stanju
reći “NE” Trumanu i Churchillu. Russel je primijetio da je Churchillov
plan bio da “zbije redove između Sjedinjenih Država i Britanije protiv dr.
Mossadegha”.
Godine 1953. anglo-američke tajne službe imale su pripravno rješenje.
U svibnju te godine novi je američki predsjednik Dwight Eisenhower
odbio Mossadeghov zahtjev za ekonomsku pomoć Iranu, slijedom
savjeta svog ministra vanjskih poslova Johna Fostera Dullesa i direktora
CIA-e Allena Dullesa. 10. avgusta direktor CIA-e Allen Dulles sastao
se s američkim ambasadorom u Teheranu, Loyem Hendersonom, i s
šahovom sestrom u Švicarskoj. U isto vrijeme, u avgustu 1953., nakon
petogodišnjeg izbivanja, general Norman Schwartzkopf stariji stigao je
u Teheran da posjeti “stare prijatelje”. Imao je bliske odnose sa šahom i
ključnim generalima iranske vojske, koje je nekad obučavao i kojima je
obećavao moć u slučaju uspješnoga vojnog udara protiv Mossadegha.

119