Page 111 - William Engdahl - Stoljeće Rata

obala, tj. stup poslijeratne američke moći.1
Prvih godina nakon završetka Drugog svjetskog rata rijetki su
Amerikanci shvaćali značenje tih poteza. Nakon krize i rata bili su previše
zaokupljeni povratkom normalnom životu.

Marshallov plan oblikuje poslijeratnu naftnu hegemoniju

Vrlo je malo pozornosti posvećeno nekim pojedinostima poslijeratnoga
Programa za oporavak Europe, Marshallova plana, koji je dobio ime po
svom graditelju, ministru vanjskih poslova Georgeu C. Marshallu. Od
njegova uvođenja 1947. godine, pojedinačno je najveća stavka za njegove
korisnice, tj. zemlje Zapadne Europe, bila trošenje dolara dobivenih tim
planom na kupnju nafte i naftnih proizvoda od uglavnom američkih
naftnih kompanija. Prema službenim podacima američkog Ministarstva
vanjskih poslova, više od 10% pomoći dobivene putem Marshallova plana
otišlo je na kupnju američke nafte.2
Krajem rata američka je naftna industrija postala u potpunosti jednako
internacionalna kao i britanska. Glavni su joj izvori bili u Venezueli, na
Srednjem istoku i u drugim dalekim krajevima. Nakon rata Veliki su
naftaši, kako su ljudi zvali pet američkih naftnih kompanija - Standard
Oil iz New Jerseya (Exxon), Socony-Vacuum Oil (Mobil), Standard Oil
iz Kalifornije (Chevron), Texaco i Gulf Oil - krenuli u pohod preuzeti
odlučujuću kontrolu na poslijeratnom europskom naftnom tržištu.
Ratna su stradanja ozbiljno narušila ovisnost europskih zemalja o uglju
kao glavnom izvoru energije. Njemačka je izgubila svoje zalihe uglja na
istoku zemlje, a proizvodnja je uglja na ratom porušenom zapadnom
dijelu zemlje bila tek na razini od 40% predratne proizvodnje. Proizvodnja
uglja u Britaniji pala je za 20% ispod razine proizvodnje iz 1938. godine.
Istočnoeuropska se nafta nalazila, kako je to Churchill nazvao, iza željezne
zavjese, nedostupna Zapadu. Godine 1947. američke su kompanije
opskrbljivale polovicu potreba nafte na zapadnoeuropskom tržištu.
Američki naftni magnati nisu oklijevali okoristiti se tom izvanrednom
prilikom.
Usprkos nekim istragama provedenim u američkom Kongresu i
protestima službenika srednjega ranga zbog očite zloporabe sredstava
Marshallova plana, američki su naftni magnati prisiljavali Europu da plaća

111