Page 3 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

JAKO GORENJE

Predgovor Raya Bradburya iz veljaþe 1993.

Pet kratkih i jedan veliki skok.
Pet malih petardi i zatim eksplozija.
Upravo ovako valja opisati postanak romana Fahrenheit 451.
Pet kratkih priþa napisanih u dvije-tri godine navele su me da devet dolara i pedeset centi
u kovancima uložim u najam pisaüeg stroja u podrumskoj prostoriji knjižnice te da za toþno devet
dana dovršim ovaj kratki roman.
Kako to?
U kratkoj priþi Lomaþa, koju nikad nisam prodao ni jednom þasopisu, zamislio sam
þovjeka kojega u samo predveþerje smaka svijeta zaokupljaju misli o književnosti. Prije otprilike
þetrdeset i pet godina napisao sam niz ovakvih priþa, ne kao neka proricanja nego prije kao
nekakva isforsirana upozorenja. U Lomaþi moj je junak izradio popise svojih najdražih djela. To
je izgledalo otprilike ovako:
"Williama Petersona najviše su gnjavili Shakespeare, Platon, Aristotel, Jonathan Swift,
William Faulkner i pjesme, no da, Roberta Frosta, možda, te Johna Donnea i Roberta Herricka.
Sve je to, podsjeüam, baþeno na lomaþu. Nakon toga, pomislio je na triješüe za potpalu (jer u to
üe se pretvoriti), pomislio je na goleme Michelangelove kippve, na El Greca, Renoira i još mnoge
i mnoge. Jer, sutra üe svi oni biti mrtvi, Shakespeare i Frost, zajedno s Huxleyem, Picassom,
Swiftom i Beethovenom, a i njegova neobiþna knjižnica, baš kao i on sam, obiþan..."
Nedugo nakon Lomaþe napisao sam mnogo maštovitiju, tako barem mislim, priþu o
neposrednoj buduünosti. Zvala se Svijetli feniks. U njoj gradskom knjižniþaru prijeti zadrti
lokalpatriot zbog nekoliko desetaka knjiga koje bi svakako trebalo spaliti. Kad potpaljivaþi dodu
da petrolejem zaliju knjige, knjižniþar ih poziva da udu pa ih, umjesto grubim sredstvima, porazi
finim i potpuno jasnim oružjem. Dok se kreüemo knjižnicom medu þitaþima koji u njoj sjede,
postaje posve jasno da onkraj njihovih oþiju, kao i izmeÿu njihovih ušiju, postoji mnogo više od
onoga što bi se moglo i naslutiti. Dok se na travnjaku ispred knjižnice pale knjige, glavni cenzor
odlazi s gradskim knjižniþarom na kavu u kafiü s druge strane ulice te se obraüa konobaru koji im
pristupa s vruüom kavom. "Zdravo, Keats", rekao sam.
"Doba magli i bogate plodnosti", kazao je konobar. "Keats?", rekao je glavni cenzor. "Ne
zove se on Keats!" "Gluposti li", kazao sam. "Ovo je grþki restoran, zar ne, Platone?"
Konobar mi je dolio kavu u šalicu:"Ljudi uvijek imaju nekog junaka kojeg stavljaju povrh
sebe i veliþaju ga...to je, i ništa drugo, korijen iz kojega niþe tiranin; kad se prvi put pojavi,
zaštitnik je."
A kasnije, pri izlasku iz restorana, Barnes se sudario s nekim starcem, koji samo što nije
pao. Zgrabio sam ga za mišicu.
"Profesore Einstein," rekao sam.
"Gospodine Shakespeare," kazao je.
I kako se knjižnica zatvarala, iz nje izlazi jedan visoki þovjek, a ja mu velim:"Dobra
veþer, gospodine Lincoln."
On üe na to:"Osamdeset i sedam ljeta..."
ýuvši ovo, gradski zagovornik paljenja knjiga shvaüa da je þitav grad posakrivao knjige -