Page 376 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

»Bilo je to na Mramornom moru jednog kišnog zimskog

dana. Visoka obala i stijene u daljini prelijevali su se u
svim nijansama ljubičaste boje, do najnježnije što prelazi
u sivu i stapa se sa sivim nebom. More je bilo

olovnosrebrno. Pamtim sve boje. Parobrod je plovio

prema sjeveru. Lagano se Ijuljao. Stajao sam uz ogradu
i gledao valove. Njihove bijele kreste žurile su nam u

susret. Val je pritrčavao, podizao se kao da želi svoju
zapjenjenu perjanicu dobaciti do parobroda i tutnjeći se

rušio ispod njega. Parobrod se naginjao, trzao i polako
uspravljao, a izdaleka je već pritrčavao novi val.

Promatrao sam tu igru valova s parobrodom i osjećao
da me oni privlače k sebi. To nije bila želja da skočim

dolje, kakva se osjeti u planinama, već nešto mnogo
tananije. Valovi su usisavali moju dušu. Iznenada sam

osjetio da je ona poletjela k njima. Bio je to tren, možda i
manje od trena, no ja sam ušao u valove i zajedno s

njima tutnjeći nasrnuo na brod. U tom trenutku postao
sam sve. Valovi, to sam bio ja. Vjetar sam bio ja. Crni

oblaci što su hitali sa sjevera bio sam ja. Ogromni
parobrod što se ljuljao i neustrašivo grabio naprijed, bio

sam ja. Osjetio sam to golemo, teško željezno tijelo kao
moje tijelo, njegovo kretanje, njihanje, ljuljanje i drhtanje,

vatru, tlak pare i stroj u sebi, neumoljivi ustrajni vijak što

me svakim okretajem gonio naprijed ne puštajući me ni
na čas, prateći svaki moj pokret kotmila. Sve sam to

bio ja. Dežurni časnik na zapovjedničkom mostu bio
sam ja; i dva mornara. . . i crni dim što je sukljao iz

dimnjaka... sve.
To je bio trenutak neobične slobode, radosti i napetosti.

Trenutak - i čarolija je iščezla. Nestala je kao što
početak sna blijedi čim čovjek pomisli na nj. Ali osjećaj je

bio toliko snažan, živ i neobičan da sam se bojao
pomaknuti i čekao sam da se vrati. No, nije se vratio, i