Page 373 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

probudio, vratio mi se stari odnos prema svijetu, a novi

osjećaj odnosa prema Bogu počeo je blijediti. Skočio
sam sa svog naslonjača i prostenjao: «Odviše je
užasno», misleći pritom da ne mogu podnijeti to

razočaranje. Bacio sam se na pod i najzad probudio sav

u krvi vičući dvama prestrašenim kirurzima: «Zašto me
niste ubili? Zašto me niste pustili da umrem?«

Anestetička stanja vrlo su bliska onim čudnim
trenucima koje doživljavaju epileptičari za vrijeme

napada. Umjetnički opis epileptičkih stanja nalazimo u
Idiotu Dostojevskog:

»Mislio je, između ostaloga, kako u njegovoj padavici
postoji jedna faza gotovo pred sam napad (kad bi ga

spopao u budnom stanju), u kojem bi mu, usred
čamotinje, duševne tmine, potištenosti, iznenada, na

mahove mozak tako reći bljesnuo te bi mu se u
žestokom naletu napregnule sve životne snage. U tim

trenucima koji su trajali koliko i munja, gotovo bi mu se
udeseterostručilo osjećanje života i svijesti. Um i srce

obasjalo bi mu neobično svjetlo; sva uzbuđenja, sve
sumnje, svi nemiri kao da se namah stišali, pretvorili u

nekakav uzvišen mir pun vedre, skladne radosti i nade,

pun razuma i poimanja bitnih uzroka.
. .. Kad bi o tome razmišljao poslije, pri zdravoj pameti,

često je govorio sam sebi kako sve te munje i bljeskovi
uzvišenog osjećanja i svijesti o samom sebi, pa dakle i

»uzvišenog bitka«, nisu ništa drugo doli bolest; doli
poremećaj normalnog stanja, a ako je tako, onda to i nije

nikakav uzvišeni bitak nego, naprotiv, treba ga ubrojiti u

najniže postojanje. Ipak je na kraju došao do neobično
paradoksalnog zaključka: »Pa što onda ako je bolest?« -
zaključio je napokon. - »Nije li svejedno je li to