Page 371 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

»Pitala sam se nisam li u tamnici, ne podvrgavaju li me
mučenju? Sjetila sam se da se kaže kako je «stradanje
put spoznaji», a pred onim što sam ja vidjela tako me

pogodila netočnost te izreke da sam glasno uzviknula:

«Stradanje jest spoznaja». Nato sam se ponovo
onesvijestila. Neposredno prije buđenja, usnila sam vrlo

živ i jasan san koji je trajao tek koji trenutak, a vrlo ga je
teško opisati.

Veliko Biće ili Moć putovalo je nebom, stopalo mu je
bilo na munji poput kotača na tračnici: to je bila njegova

staza. Munja se sastojala od bezbroja ljudskih duša
stisnutih jedna uz drugu, a ja sam bila jedna od njih.

Biće se kretalo u pravcu i svaki dio te trake ili bljeska
ulazio je u kratko svjesno postojanje samo zato da bi

Biće moglo putovati. Osjetila sam sebe pod Božjom
stopom i mislila kako on iz moje boli crpi svoj vlastiti

život. Zatim sam vidjela da On svom snagom nastoji
promijeniti smjer, skrenuti crtu munje za koju je

privezan u pravcu u kojem je htio ići. Osjećala sam svoju

savitljivost i nemoć i znala sam da će on uspjeti.
Skrenuo me obrnuvši svoj kut uz pomoć moje boli,
zadavši mi bol kakvu u svom životu nisam osjetila, i na

vrhuncu te boli, kada je Bog prošao, ja sam progledala.

U tom trenutku sam shvatila stvari, koje sam sada
zaboravila, stvari koje nitko ne bi mogao zapamtiti i

ujedno ostati razuman. Kut je bio tup i sjećam se da sam
mislila, dok sam se budila, da bih trpjela i «vidjela» više

da je on išao pod pravim ili oštrim kutom i da bih od toga
vjerojatno umrla.

On je nastavio put, a ja sam se osvijestila. U tom

trenutku preda mnom se odvio sav moj život do najblaže
tuge i ja sam sve razumjela. To je cilj kojemu su svi

težili, to je onaj djelić posla koji su svi izvršavali.