Page 380 - Pyotr Ouspenskii - Tertium Organum

priznati činjenicu da se čovjek može i mora mijenjati, da

je sadašnji čovjek tek čahura iz koje će se s vremenom
razviti leptir ni malo nalik na čahuru.

Upravo to je ključ za razumijevanje našeg života sa

društvene strane.
A taj je ključ već odavno pronađen.

Zagonetka je odavno odgonetnuta. No različiti

mislioci različitih vremena, pronalazeći rješenje te
zagonetke, nazivali su je različitim imenima i često su,
ne znajući jedni za druge, s velikim naporom prolazili isti

put, ne sluteći da su tim putem išli i idu njihovi

prethodnici i suvremenici.
U svjetskoj književnosti postoje knjige, obično

slabo poznate, koje se slučajno (ili ne) mogu naći na

istoj polici, u istoj knjižnici. A one, uzete zajedno,
dat će cjelovitu i jasnu sliku našeg psihičkog i

duhovnog razvoja, te više neće biti sumnje o
sudbini čovječanstva, sudbini koja nije drugo doli

robijaški rad na prokopavanju zemaljske kugle, što
mu nudi pozitivistička filozofija.

Nama se čini da još ne znamo svoju sudbinu, još

sumnjamo i ne odlučujemo se rastati od beznađa
»pozitivističkog« gledanja na život, samo zato što su

rijetko objedinjene sve potrebne nam ideje u jednoj

knjizi. Odviše se lako i odviše usko specijaliziramo.
Filozofija, psihologija, matematika, prirodne

znanosti, sociologija, povijest kulture i umjetnosti,

religija, sve te znanosti imaju vlastitu posebnu
literaturu. To stvaranje posebnih literatura najveće

je zlo i glavna prepreka točnom razumijevanju
stvari. Svaka »literatura« razvija svoj vlastiti jezik,

vlastitu terminologiju i time još oštrije određuje