Page 81 - Meša Selimović - Tvrđava

sasvim neocekivano, u njihovoj sobi nasli na nepoznatog naoruzanog covjeka.
U guzvi i metezu, kad je covjek potrcao niz stepenice, njih dvojica su mirno
cekala da se sve svrsi, pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga
poznaju iz Beograda, da je kod njih dosao prosle noci, htio je da se skloni za
neko vrijeme, nista mu nisu kazali o onome sto su ucinili, jer nisu htjeli da mu
se predaju u ruke.

Desilo se to u podne.

7. Mrtvi sin

Desilo se u podne.

Vracao sam se kuci, na nezaradeni rucak, kao i svakog dana, umoran od
nekorisne upornosti s kojom sam trazio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da
trazim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i nista
nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim sto me ne
prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mrznjom, a nisam je osjecao. Ni sad
je ne osjecam. I hvala bogu.

Da sam drukciji, da zivot nosim kao tegobu, da sam ogorcen, poceo bih da se
gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okrece protiv
cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, zivim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega,
veseo i tuzan zbog obicnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli,
tuzan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srecan zbog zene koja mi je
olaksavala zivot, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom ce nam, doduse biti
teze, ali, opet cemo nekako zivjeti.

To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi zive tesko, ni sam ne znas kako
ni od cega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo sto tog malog covjeka
docekujem s utjehom sto nece umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne
vjerujemo u svaciju zlu srecu, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rodjen
sam, izgleda, za sitne stvari, kao i vecina ljudi i nije mi zao sto je tako.

Posten sam koliko mogu, nikome ne zelim suvise zla, htio bih da ljude vise
volim nego sto ih zalim, molim se svojoj sreci da mimo mene prodje ono sto
me se ne tice.

Nisam se umorio.

Toga dana vracao sam se jedinom mjestu na svijetu koje je moje, noseci u ruci
struk karanfila sto sam ga nasao na sokaku, zgazen i prasnjav, pa sam ga
oprao na cesmi i pazljivo mu ispravljao latice, da obradujem Tijanu jevtinom
paznjom.