Page 76 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 76

- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam
            da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece
            posumnjati u tebe.
            - Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.
            - I kako sad da me optuzuje kao Toskina spijuna?
            - Bojis se serdar-Avdage?
            - Kako se ne bih bojao!
            - Je li te tukao, ono ranije?
            - Avdaga nikog ne tuce.
            - Nego sta radi?
            - Ubija.

            Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz
            vode.

            Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao
            izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod
            cesmu, da dodjem sebi.

            To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju
            rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom
            plemenitoscu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su
            nesavrseni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.

            Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini
            to za svoju okrvavljenu dusu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav
            budalasti pjesnik kakav je Ahmet Sabo!

            A mozda je i nesto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova misljenja,
            da su savrseni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.

            E, pjesmo moja nesrecna!

            Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suvise na Mahmuta Neretljaka.
            On je ucinio ruznu stvar zato sto je prisiljen, ja od svoje volje.

            I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmisljam o onome sto niko nije
            domislio do kraja, a sto niko, kad sazri, ne ispusta iz misli: sta je to s nama i
            sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u sta upadamo svojom voljom u sta
            nevoljom, sta od nas zavisi, i sta mozemo sa sobom. Nisam vjest razmisljanju,
            vise volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da
            nam se vecina stvari desava mimo nas, bez nase odluke. Slucajnost odlucuje o
            mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcesce bivam doveden pred gotov
            cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga
            slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne
            vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo.
            Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog
            trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku
   71   72   73   74   75   76   77   78   79   80   81