Page 80 - Meša Selimović - Tvrđava

nije mogla da zaspi. Mislila je, mislila, sacekace da prodje mjesec, najvise dva,
dok ljudi zaborave Muharemagu, a onda, onda, ko zna kakve je lijepe snove
sanjala ta hrabra zena, koja za svoju ljubav nije zalila ni zivot svoga muza.

Ne tice me se, a volio bih da znam sta je mislila, cekajuci da prodje ta
znacajna noc. Je li mislila o dugom zivotu s Muharemagom, je li dozivala u
sjecanje sve ruzne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li se kajala, je li se
bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim
moze uciniti sto joj je volja, ili se radovala sto joj je pao kamen s vrata, sto se
oslobodila tamnice, sto je uklonila smetnju na putu u novi zivot. Ili je mislila o
tom novom zivotu koji joj je nudio sve sto se cinilo da je proslo. Carolija
ljubavi vracala je izgubljeno. I sanjala je o svom lijepom draganu, koji je toliko
voli, da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za
svoju srecu, saptala je mozda poludjela zena koja se grcevito hvatala za zivot
koji sahne.

Sutradan je rekla sluzavci, koja je dolazila ujutro a odlazila uvece, jer hanuma
nije trpjela da joj iko spava u kuci, da je Muharemaga otisao na imanje, u
Brezik. Ponovila je to i ducanskim momcima, kad su dosli po kljuceve, i jos im
napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara, pokazavsi jos
jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu.

Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici, neki Misirlija, u potrazi za vodom, jer su
svi izvori u okolici presusili, zaviri u Muharemagin bunar, pa prvo osjeti a onda
i ugleda Muharemagin les, te kao bez duse otrca u sudnicu i isprica kako je,
nasao ono sto nije trazio, a vise bi volio da je pronasao vodu nego mrtvog
Muharemagu, i zbog Muharemage, dobar je covjek bio, i zbog stoke, ne zna
sta ce s njom, pocrkace od zedji.

Cijelo dvoriste je odmah znalo ko su ubice, a znala je i vlast. Pakre i Rabija-
hanuma su zatvoreni, i odmah su sve priznali.

Otac i sin su izjavili da nisu imali nista protiv Muharemage, ali se drukcije nije
moglo doci do njegova novca, a sto se ubistva tice, to ti je kao u ratu, jurisas,
pa pogines ili ostanes ziv, a eto, ni oni ni Muharemaga nisu imali srece, njih
baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata, pa evo i ovo.

Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbdina, i ljubav, rekla je,
gledajuci u mladog Pakru. Mozda zaista, kao i mnogi ljudi, ni ona nije nalazila
krivicu u sebi.

Golu su je isibali mokrim konopcima i, mrtvu, objesili. (Oznojen sam se budio
iz sna, nocima, sanjajuci njeno staracko tijelo i ustavljenu uvelu kozu isjecenu
krvavim brazdama.)

Oca i sina su zadavili, i tako se zavrsio njihov posljednji juris.

Cudno je da ubice nisu pokusale da pobjegnu, a mogli su, zbog guzve sto je
nastala, tad su serdar Avdaga i njegova dva pomocnika, sasvim slucajno i