Page 85 - Meša Selimović - Tvrđava

Dok sam tako klecao, nagnut nad njom, zaleci sto ne mogu da preuzmem
makar dio njenih bolova, u sobu je usao Mahmut, s casom linunade u drhtavoj
ruci. Ko zna gdje je to pronasao, ali sam morao priznati da je njegova razumna
briga korisnija od moje uzaludne raznjezenosti.

- Daj joj ovo - sapnuo je, dodajuci mi casu. Pruzio mi je priliku da budem
pazljiv, na njegov racun.

Podigao sam joj glavu, njezno je nudeci. Popila je, kratkim gutljajima, zudno,
kao da je gasila vatru negdje u sebi, i zahvalno mi se osmjehnula.

Mahmuta nije ni pogledala. I opet je zatvorila oci.

- Sad ce joj biti potrebna bolja hrana - opomenuo me Mahmut, kad smo izasli
na verandu.

Klimnuo sam glavom, da, potrebna joj je jaka hrana, iako ne znam kako cu do
nje doci.

- I dijete treba sahraniti.

Lezalo je, to bivse dijete, u okrvavljenom peskiru, u uglu verande.

Sahranili smo na Alifakovcu tu krpu mesa, tog nekadasnjeg treceg iz nase
porodice, koji nije zelio da se rodi. U pogrebnoj povorci, u kojoj smo bili samo
Mahmut i ja, nosio sam ga pod pazuhom, na dasci, pokrivenog komadom
carsafa, i zakopao u tudju vjecnu kucu, pored nekih starih kostiju.

- Umro je a nije se ni rodio - rekao je Mahmut, i to je sav posmrtni govor tom
malom bezimenom stvoru, za kojim vise nisam ni zalio. Bio je radost mojim
mislima, dok sam ga ocekivao, sad nije nista.

Sjetio sam se dvojice sinova berbera Saliha, odavde, s Alifakovca, i pomislio da
je bolje ovako, i ne docekati sina, nego ga izgubiti u nekakvim hocinskim
mocvarama, kad odraste. Jer, tada vec znas ko je, zavolio si ga, i tuga je teza.

- Sigurno - potvrdio je Mahmut. - Samo sto Salih jos ceka da mu se sinovi
vrate.
- Zar jos vjeruje da su zivi?
- Covjek moze povjerovati u sto god hoce. Jesi li bio kod njega? Trebalo bi da
odes.
- Sta cu kod njega? I sta cu mu reci?
- Reci ces mu da su ostali zivi poslije tebe, eto sta ces reci. Sve drugo, sto mu
treba, izmislice sam.
- Mozda cu i otici.
- Sevap je.