Page 79 - Meša Selimović - Tvrđava

Nije posteno govoriti ono sto covjek ne zna, rekao sam. A kako mogu znati,
kako iko moze znati? Toliko je nevjerovatno, da bi covjek pomislio kako mu se
pricinilo, cak kad bi i vidio stogod sto se ne gleda.

- Mnogo sta izgleda nevjerovatno, pa se desi.
- Ne znam, zaista.
- Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Kad biste rekli da su opasni, da su vas
napali, vrijedjali, prijetili, mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati.
- Ko da kaze?
- Ti i Mahmut.
- Nikad me nisu krivo pogledali, ni ruznu rijec rekli. Kako bih obijedao nevine
ljude?
- Da sprijecimo zlo. A njima je svejedno gdje ce zivjeti.
- Zasto ne govoris s bratom?
- Govoricu.

Zar muz uvijek posljednji sazna?

Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Mozda mu je bilo nezgodno, mozda
mu je bilo zao, mozda se nadao da ce se petljanija nekako rijesiti, mozda je
zakasnio za jedan jedini dan.

Smijesna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreca, i nase sirotinjsko
dvoriste je zamuknulo u strahu pred zlocinom, pa smo cutali u zamracenim
sobicama, gledajuci uplaseno u crne prozore, i misleci na nemirne sjenke sto
su prolazile nasim dvoristem.

Jedne noci, uoci petka (uvijek smo to dodavali, pricajuci poslije: te noci uoci
petka, mozda zato sto ta noc treba da bude posvecena molitvi i smirenom
razmisljanju), Rabija-hanuma se posvetila brizi o svome muzu.

Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca, Ibrahima Pakru, uvede ih u
sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga slozno izbodose
nozevima, ucinivsi mu milost da umre u snu, ne prenuvsi se ni na tren, ne
vidjevsi u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu, te tako ne osjeti ni strah, ni
zalost, a ni bol, mozda. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega, da mu
bude lakse, ili radi sebe, da ne bi poceo vikati, a to bi moglo da stvori neprilike
i njima i njemu, ili zbog zene, da Muharemaga ne zazali na nju, kad oprostaja
vise nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo, pa zasto da se to pokvari na
kraju? Onda su ga zavili u carsaf, da ne bi ostajao trag od krvi, pa u pokrovac,
da lici na denjak, prebacili ga preko konja, i na njegovom imanju na Gorici
gurnuli les u bunar. Kad su tako sve lijepo sredili, i konja odvedu u staju, a oni
odu u svoj stan nad konjusnicom, jer su se posteno umorili vukuci teskog
Muharemagu.

Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Kako je bila cista i uredna zena, prvo je
spremila Muharemaginu sobu, na postelju stavila nove jastuke, okrvavljene
jastucnice spalila u kuhinjskoj peci, okupala se, ocitala nekoliko molitava za
dusu mrtvog muza, pa sjela uz prozor, cekajuci zoru. Bila je osjetljive duse, i