Page 22 - Meša Selimović - Tvrđava

braca Morici, i Sari-Murat, i njihovo bezakonje, i ljudi koje su pobili. Izdalo je i
narodno pamcenje, pa se pjevala tuzna pjesma o vjesanju dvojice brace, kao
da su junaci a ne surove siledzije. I mozda bas ta pjesma, u kojoj je narod
stvarao junake od onih koji to nisu, i taj zaborav, kao da je sve stoljecima
daleko, doveli su moga rodjaka u Sarajevo. I ceznja za rodnim gradom.
Govorio je o toj ceznji suznih ociju. Nije mogao da spava, nije mogao da jede,
cinilo mu se da ce umrijeti od tuge, satima bi sjedio sam i zamisljao svoj grad,
korak po korak, kucu po kucu, bojeci se da mu slika ne pobjegne, kao utvara.
Stotinama, hiljadama puta prolazio bi poznatim sokacima, i mislio kako
covjeku nista nije vaznije ni draze od zavicaja. A danas je hodao, hodao, po
pravom gradu, obilazio poznata mjesta, ljepsa su nego kad ih je zamisljao,
tamu, u dalekom Valjevu, i sutra ce opet, cini mu se da nikad nece utoliti tu
glad ljubavi.

A ja sam se cudio toj ludosti. Da sam imao kud, i da mi nije svejedno, otisao
bih na koju bilo stranu svijeta. I sad. Samo bih poveo voljenu zenu koju sam
nenadno stekao.

Nije utolio glad svoje ljubavi. Nije mi donio obecani dar. Omeli su ga.

Sutradan ga je serdar Avdaga prepoznao, onako zanesenog i zablesavjelog
zbog ponovo pronadjenog grada, uljepsanog dvadeset godina dugom zeljom, i
prijavio ga kadiji. Odveden je u tvrdjavu i zadavljen. Zbog necega sto su svi
zaboravili.

Tada sam na Tijani prvi put primjetio cudnu uznemirenost. Izgledala je
uplasena, dugo je cutala, odsutna, zagledana u jednu tacku.

- Ako bismo otpatili svaciju nesrecu, sta bi bilo od nas? - umirivao sam je
blagim dodirom i grubim rijecima. A nismo ga ni poznavali. Nismo mu se
nadali, ni njemu ni ikome drugome.

Uskoro smo zaboravili nerazumnog Ferhada koji je stradao zbog ceznje za
rodnim gradom. Da ga nije toliko volio, bio bi jos ziv. Ali, ko zna. Koliko je bio
lud, mozda je vise volio da umre u svome gradu nego da zivi u tudjem.

Tako smo izgubili i tog jedinog rodjaka. Izasao je iz tame, dotle nepoznat, zivio
samo tren, da vidi grad i nas, i opet otisao u tamu.

Poslije smo se pitali da li je i bio, ili smo ga izmislili, toliko je sve licilo na ruzan
san.

Nekoliko dana poslije Ferhadove pogibije, pomenuo ga je Sehaga Soco. U
pratnji svoga momka, Osmana Vuka, koji mu je vodio trgovacke poslove,
svratio je u nasu radnju radi nekih darovnica skolama i bibliotekama. Znao je
da mi je Ferhad rodjak, i pitao me o njemu, a ja sam mogao ispricati samo ono
sto mi je Ferhad rekao. Budala, gundjao je Sehaga natmureno, budala! Eto mu
rodni grad, eto mu zavicaj! povazdan gledao sokake, velis? Gledao smrad,
gledao svoju i nasu nevolju. Rodio se ovdje, e pa cudna mi cuda! To je nesreca