Page 25 - Meša Selimović - Tvrđava

Ne znam jesam li lakomislen, ili zadovoljan neocekivano stecenom srecom,
poslije pasijeg zivota u ratu, ali se nisam naljutio na Mula Ibrahimovu rijec, jer
znam da mi ovaj cudni covjek zeli dobro, i veseo sam posao u Kujundziluk, da
kupim stogod sitno, prsten od srebra, jevtine pafte, lancic, da pokazem dobru
volju, a uz to cu dodati struk cvijeta i lijepu rijec.

Radovao sam se povratku kuci.

Zastao sam pred radnjom mahmuta Neretljaka: nesto privjesaka i sitnjurije
visilo je iza prljavog stakla.

Nisam znao da je opet otvorio ducan. Dok sam jos isao u skolu, pravio je u
ovoj radnji lazne pare bakrenjace, i proturao ih kao prave. Za kaznu je
prebijen i protjeran iz Sarajeva. Deset godina je proveo u izgnanstvu, negdje
na Istoku, pa se vratio proljetos i, eto, ponovo zasjeo u istom ducanu.

Nisam ga vidio kroz prozor. Ali sam cuo glasove u sobici iza radnje, krupan,
kasljucav, Mahmutov, i sitne djecije. Poucavao ih je, cemu? Licilo je na nesto
poznato. Gospode boze, pa to je arapski jezik, iskrivljen, unakazen, nadolmljen
turskim, perzijskim i grckim rijecima, zacin socnim nasim psovkama. Sta on to
radi? Slusao sam zabezeknut, tu nevjerovatnu papazjaniju, taj niciji skitnicki
jezik, koji bi mogao da posvjedoci o dalekim putevima kojima je ovaj izgnanik
prosao, i o bezbrojnim poslovima kojima se bavio, ali ovoj djeci nece mnogo
pomoci. Napravice metez u njihovim malim nevinim tikvama.

I dok sam oklijevao da li da ga pozovem ili da odem, on je oslobodio muke i
sebe i mene i djecu, pustivsi ih iz tamnice svoga neznanja i njihove nedoumice.
Izasli su osamuceni, posrcuci pod tezinom besmisla koji im je uzburljao mozak.

- Oni sigurno misle da su glupi ili da je nauka nedohvatna - rekao sam veselo,
gledajuci za njima.
- Tacno je i jedno i drugo - odgovorio je Mahmut razlozno.

Nasmijao sam se:

- Slusao sam kako ih ucis.
- A sta ti je smijesno?
- Pa ti ne znas arapski.
- Sigurno da ne znam. Odakle bih znao?
- A zasto ovo radis ?

Pruzio je ruke ispred sebe, prsti su mu drhtali.

- O zanatu vise ne mogu da radim, drugo nista ne znam. Preprodajem ove
drangulije, i ucim djecu. Ja malo znam, oni malo placaju, pa niko nikome nije
duzan. Sta gube? Nista. Naucice u medresi, ako im bude potrebno. A ja od
toga zivim.
- A kad se cuje da ne znas ? To se ne moze dugo kriti.