Page 18 - Meša Selimović - Tvrđava

smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se
smijem, ostace samo suze.

- Prestani! - saptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. - Cemu se
smijes? Sta je toliko smijesno?

Ne znam, mislio sam, ne znajuci sta je smijesno, ni cemu se toliko smijem.

Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod sarenih zvijezda i junackog sultana
zato sto su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce, i to sad njihovi rodjaci cute u
mraku, cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato sto su pod
Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili sto berber Salih s Alifakovca jos ceka
svoje sinove?

Ne znam zasto se smijem.

3. Sreca, ipak

Isao sam sokacima, bez cilja, nikud, a nasao se pred pocrnjelim zidovima svoje
kuce, nigdje.

Zar kod nas svaki pojas pocinje sve iz pocetka?

Ta mrtva proslost i nikakva sadasnjost, te crne rusevine svega sto je bilo, na
kojima ne mislim nista graditi, ipak su nekakva spona s necim. S cime?
Prepoznajem staru mjesecinu, lici na onu iz djetinjstva, sad vara, srebrom
prekrivajuci garez. Jesam li je gledao iz one svoje sobe, gore, sto je sad nema,
ili pod hocinskom utvrdom, zamisljajuci da sam ovdje? Vec dugo se u meni
mijesa vrijeme i prostor, pa ne znam gdje sam, ni kad se desilo to sto mislim.
Ne postoje granice, kao u pustinji, kao na nebu, i sjecanja mirno prelaze,
smjestajuci se ondje gdje im je zgodnije. Lice na oblake, svejedno im je gdje
su, svejedno im je kad nastanu i kad nestanu. To mi ne smeta, cak je ugodno:
ne osjecam potrebu da ista razrjesavam.

Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam
se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na
ovo grobiste? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prisao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komsije, a otisao sam kad
je sahat na kuli odbio ponoc.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno
stepeniste, sve do carsije. Tijana. I nista vise, samo to neobicno ime.

Kao da sam udaren. Sta je meni ta djevojka? Sta to ime, sto odzvanja u meni
kao zaljuljano zvono? Ali sam se tjesio da nisam bio pametniji ni kad sam se
penjao prema bivsoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogasene, ne
vide se zvijezde od sarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce