Page 17 - Meša Selimović - Tvrđava

Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.

- Je li gotovo?

Rekao im je cijenu, naplatio, i Zupcani su izasli, zaglavivsi se u vratima.

Gledao sam za njima.

- Niko ni suzu nije pustio, ni rijec zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice.
- Najmanje se govori kad te se najvise tice. A i navikli su na muku. Na njih sve
udara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoces li mi pomoci da okitimo radnju?
- Zasto?
- Sutra je rodjendan sultanov. Drzi ovo!

Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo sala?

Nije bila sala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci,
poduzetan, gotovo razdragan.

Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake,
lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored
gradskih nuznika, mnostvo sarenih zvijezda i siljatih rogova polumjeseca
naselio je pisarski cumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s
natpisom: Neka nam te Bog pozivi jos dugo godina, i sliku jednog janicarskog
odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao
nepobjedivu vojsku.

Oturao sam od sebe misao sto me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj
vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Ali, sta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo
je proslava.

Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izasli na
sokak, da se divimo.

Mula Ibrahim je odusevljen svojim djelom:

- Je li lijepo!
- Lijepo je.
- Niko se nece staviti da stavi sliku janicarskog odreda.
- Niko.
- A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?
- Divno.

Bilo je bijedno, bilo je smijesno, bilo je ruzno. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao
ili zaskrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom odusevljenju i svome
gadjenju. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Oni sad sjede u
velikom tudjem gradu, cekaju svoje leseve, a ja gledam u ovo sareno cudo i