Page 19 - Meša Selimović - Tvrđava

koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leseve, nisam
znao zasto idem gore.

Stajao sam mrtvo prisutan, muklo je tutnjalo u meni, kao u pustoj pecini, kad
me davni djetinji korak doveo do zgarista gdje nije bilo uspomena. A kakve su
i mogle biti? Zestoka a neodredjena ceznja nadvijena nad dragim, neljubaznim
gradom. Djecija soba, naseljena vrelim slikama maste bez cilja i uporista.
Otac, dakle kao mjesec, koji je cijelog zivota lakomisleno gubio sve sto bi
stekao; majka, koja nije mislila ni na djecu ni na boga, vec na njega, oca, i
koja je sigurno umrla od zalosti za njim, a ne od kuge; sestra, s kojom nisam
znao razgovarati, jer je iz nekog drugog svijeta; tetka, dosadna sa svojom
placnom ljubavlju i siktavim pricama o muzu, sto je, nezahvalnik, pobjegao
nekud u svijet, cemu se nisam cudio. Gore, iznad izrasle haluge, bila je oceva
soba, u nju sam smio uci samo dvaput godisnje, na dva Bajrama, da se
poklonim i poljubim mu ruku, divnu, bijelu, neradnicku. Sad i to izgleda kao
san.

Nista im ne zamjeram, pa ni to sto mi nisu uspjeli ostaviti cak ni uspomene.
Zivjeli su kako su mogli, i sigurno nisu zeljeli da na ovom grobistu stojim
prazan poslije njihove smrti.

Nikad to nikome nisam rekao (ima pravo Mula Ibrahim, najteze se govori o
onome sto te se najvise tice), a ispricao sam, vec druge veceri, djevojci iz svog
bivseg komsiluka, o kojoj ni trenutak prije susreta nisam mislio da li je ziva ili
mrtva. Prve veceri govorio sam o vojni, toboze ne o sebi, a ispalo je sve o
meni. O meni je rekla i ono: boze, kako su ljudi nesrecni. O meni i o svim
ljudima. Da li i o sebi?

I samo je to rekla. Cutala je i slusala.

Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc),
nisam se cudio, iako sam znao da je cudno sto sam gotovo nepoznatoj djevojci
ispricao ono sto nisam nikome, sto sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio
sam zato sto je bila mjesecina, sto u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih
uspomena, sto su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi,
sto su zamisljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, sto me
slusala kako me nikad niko u zivotu nije slusao. Nisam to sebi objasnjavao,
nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se
granice.

Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet nasli na ogradi izmedju dvije
baste. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne
zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.

Sve vise sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu
sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepsi je od zubora
vode.