Page 20 - Meša Selimović - Tvrđava

Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku
drugu svecanu priliku, i nisu vise smijesne. Ne vidim ih. Rastreseno pisem
zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napisem: voljena
moja. Bilo bi smijesno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.

U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao
zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam posteno rekao da sam rdjava
prilika, nemam nista niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo
udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za
pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati nista, je li joj to
dovoljno?

Ali ona je jos ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to
je sve. Nista mi drugo ne treba.

Nasalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj
dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo nasu ljubav, kao stari
Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.

- Bez potrebe je mucio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nadje
zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a
kamoli ljubav. Bolje je otici.
- Ti bi otisla?
- Otisla bih.
- Zato sto me ne volis?
- Zato sto te volim.

Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi
je drago sto to kaze, mada je zvucalo suvise ozbiljno i neopozivo. U tom
trenutku nista drugo nisam ni zelio.

Uskoro smo se vjencali. Mula Ibrahim, i prvi ducanski komsija, stari Omer
Tandar, berber, bili su nam svjedoci. Tijana Bjelotrepic, kci pokojnog Mice i
pokojne Ljubinke, postala je Tijana Sabo.

Mula Ibrahim se nije iznenadio kad sam mu rekao, mada je sigurno mislio da
je to prolazna ludost, i da se necu bas ozeniti (hriscankom, i jos siromanom!),
ali nista nije rekao protiv moje odluke. Vidio sam mu cudjenje na licu, ili sam
ga ocekivao pa mi se cinilo da ga vidim, ali ono sto je kazao i ucinio, bilo je
posteno. Pohvalio je djevojku i njenu porodicu, pohvalio moju odluku, ponudio
se za svjedoka, zamolio i veselog hadzi-Omera da ode s nama do kadije, a
onda nas odveo svojoj kuci, gdje nas je cekala prava gozba. Tiha Mula
Ibrahimova zena primila nas je srdacno, zbog neceg zaplakala kad je poljubila
Tijanu, pokazala nam troje djece (dvoje je umrlo; hadzi Omer se smijao: smrt
uzme, oni odmah namire), i gledala nas, gledala, neprestano, i tuzno i veselo,
kao majka. Poslije sam se sjecao tog njenog saucesnog pogleda, i mislio kako
nas je zalila zbog svega sto nas ocekuje u zivotu.