Page 11 - Dušan Đurović - Dukljanska zemlja.qxd
P. 11

Bojana Pržić
          vjeruje da „sve može da se prevrne i izgubi, a seljak ostaje“ 32  jer
          ipak seljak, ratar jeste čovjek koji je ostao najbliži onoj iskon-
          skoj vezi s prirodom: „On je srastao sa zemljom, iz nje dobija
          snagu, kao frumetin, kao loza, i može da izdrži i savlada sve.“ 33
          Kao i Antej, Gorčin postaje nemoćan kad je odvojen od zemlje,
          a  u  ponovnom  susretu  sa  slobodnom  Londžom  „ispravljao  se
          kao kakav stari balkanski džin, disao duboko, snažno, i osećao
          da se u njemu budi novi život i nova snaga, mladićka i krepka“ 34
          – ośećao se kao Antej koji se vratio svojoj majci Zemlji, svome
          izvoru života i snage.
           Ono što je očigledno, jeste da su sve Đurovićeve „simpatije na
          strani čovjeka kao prirodnog bića, jer čovjek strada i zato što je
          bezumno prekinuo sve veze sa prirodom“. 35  Ipak, moramo poja -
          sniti razliku između povezanosti zemlje i čovjeka kao dijela pri -
          rode, s jedne strane, i prisvojenog komada zemlje i čovjeka koji
          želi nešto nazvati svojim, s druge, jer je takva dualnost primi je ćena
          u Gorčinovom odnosu prema zemlji. Postoji u živo tinjskome svi-
          jetu nešto što se naziva teritorijalnošću, a što podrazumijeva takvo
          ponašanje đe životinje brane teritoriju na kojoj nalaze adekvatne
          uslove za nastanjivanje, pronalaženje hrane, produžavanje vrste.
          Nasuprot  njima,  postoje  životinje  koje  obitavaju  na  određenom
          prostoru ali taj prostor ne brane, te se na tom prostoru i dešavaju
          preklapanja  istih  ili  različitih  vrsta.  Dakle,  postoji  nešto  što  je
          očigledno zajedničko mnogim živim bićima – potreba da se drže
          određene teritorije. Ali zar čovjeka njegova osobena racionalnost
          ne upućuje na misao o tome da ne postoje podjele na „moje“ i
          „tvoje“ i da mu ne može pripadati ništa osim njega samog – ono
          što nosi u sebi sav je njegov svijet. Čemu ta neobjašnjiva potreba

           32  Isto, 87.
           33  Isto.
           34  Isto, 262.
           35  Radomir  V.  Ivanović,  „Književno  umijeće  Dušana  Đurovića  (prilog
          estetici i poetici)“, Vaspitanje i obrazovanje, br. 2, Zavod za udžbenike i nas-
          tavna sredstva, Podgorica, 2004, 68.
          228  MATICA, br. 82, ljeto 2020.             www. maticacrnogorska.me
   6   7   8   9   10   11   12   13   14   15