Page 12 - Dušan Đurović - Dukljanska zemlja.qxd
P. 12

Roman „Dukljanska zemlja“: okovanost zemljom
               da prisvaja zemlju, a nemajući ni saznanja o tome odakle on na
               njoj: „Možda smo u svojoj nesigurnosti, u strahu da se ne izgubi-
               mo pod ovom kapom nebeskom, prisvojili jedan dio zemljinog
               šara i nazvali ga svojim. Kopamo po tom grumenu zemlje, ski-
               damo  prašinu  sa  starih  i  novih  predmeta,  vidimo  uvijek  znana
               lica.“ 36  Ali čovjek je najgora životinja: „Najgora, jer on umije da
               misli,  ima  svijest,  razum,  pamet…  Umije  sa  svake  strane  da
               napane i svuda da postavi zamku i drugom iskopa vučju rupu.“ 37
               On je od svih misli koje je mogao izroditi, izrodio onu da može i
               da mora zavladati Prirodom i svim onim što je dio nje, imajući tu
               na umu i sopstvenu vrstu. Nažalost, još uvijek je u zabludi da je u
               tome  i  uspio:  nemoćan  pred  Prirodom  i  pred  tom  spoznajom
               čovjek  je  zloupotrijebio  svoju  inteligenciju  i  stvorio  oružje  za
               borbu protiv sebe samog. Osmislio je životno ustrojstvo i regule
               kakve ne poznaju druga bića, te slijedi da u takvome svijetu ne
               postoje  ravnopravni  odnosi  između  njega  i  ostatka  Prirode.
               Nadalje,  potreba  za  nazivanjem  nečega  svojim,  rađa  neutoljivu
               želju da se ta svojina širi i uvećava – što više zemlje prisvojiti a s
               njom i porobiti ili uništiti sve ono što je na njoj, dakle, čovjek
               započinje  rat,  a  „rat  od  čoveka  pravi  zver,  krvavu,  inteligentnu
               zver“. 38  „Svakoga  momenta  može  navaliti  neprijatelj  sa  svim
               modernim sredstvima za ubijanje“ 39  koja su uvijek tražila i uspi-
               jevala naći ljude. Gorčinov sin Rade zamišljao je top kojim nepri-
               jatelj napada kao „neku čudnu i strašno veliku gvozdenu spravu, sa
               mnogo čekrka, malih točkova i širokih zubatih lanaca: pored nje
               Švabo sedi, puši lulu, razgovara i pije kafu, pa kad mu pripane da
               puca, malo se osmehne i kao od šale pritisne neko dugme“. 40  Rat
               je onima koji su napadali predstavljao igru i bizaran užitak. Urlik


                 36  Milorad Bošković, Ava Gardner na Koniku, NIO „Univerzitetska riječ“,
               Nikšić, 1987, 85.
                 37  Dušan Đurović, cit. djelo, 106.
                 38  Isto, 143.
                 39  Isto, 29.
                 40  Isto, 44.

       www. maticacrnogorska.me                MATICA, br. 82, ljeto 2020.  229
   7   8   9   10   11   12   13   14   15