Page 42 - David Icke - Ljudski rode, ustani - Ovaj lav vise ne spava
P. 42

3






                        Što se to zbiva, dušo?





                    Ako želite ljudima reći istinu nasmijte ih, inače će vas ubiti.
                                                          - Oscar Wilde -






       NEOBIČNIH  ZBIVANJA  OKO  sebe  postao  sam  svjestan  od  vremena  kada  sam
        1989.  pisao  knjigu  o  zaštiti  okoliša  Sve  može  biti  i  drukčije.  Pisao  sam  vrlo  brzo,
       počesto  po  poglavlje  dnevno,  a kada bih  svake večeri ponovno  čitao  ono  što  sam
        napisao neprestano mi se nametalo pitanje: ‘Odakle je ovo došlo?’ i ‘Ne sjećam se da
        sam to napisao!’ Kao da sam sve pisao u snu.
          U  isto  to  vrijeme  oko  sebe  sam  počeo  osjećati  neku  prisutnost.  Kad  sam  bio
        sam u sobi imao sam osjećaj da je prisutan i netko drugi, a to je trajalo mjesecima.
        Naposljetku  sam,  početkom  1990-ih,  sjedio  na  rubu  kreveta  u  hotelskoj  sobi
        u  Londonu,  a  prisutnost  je  bila  tako  izrazita  da  sam  naposljetku  glasno  rekao:
        „Ako  si  doista  ovdje  molim  te  da  već jednom  stupiš  sa  mnom  u  kontakt jer  me
        stvarno  izluđuješ!”  Nedugo  potom  zbivanja  su  se  ubrzala.  U  ožujku  1990.  igrao
        sam nogomet sa svojim sinom Garethom, tada osmogodišnjakom -  a sada sjajnim
        pjevačem i kantautorom -  na obali mora, nedaleko od moje kuće u mjestu Ryde na
        otoku Wight. Rekao sam mu da ćemo otići na ručak u obližnji ekspres restoran na
        željezničkoj  postaji,  ali  svi  su stolovi  bili  zauzeti.  Kada  smo  krenuli  potražiti  neki
        drugi  restoran  neki  me  čovjek  prepoznao  s  televizije  i  stao  mi  postavljati  pitanja
        o nogometu.  Kad je razgovor završio Garetha više nisam vidio,  ali znao sam da se
        nalazi u  staničnoj  knjižari gdje gleda knjige o parnim vlakovima -   koji su bili naš
        zajednički interes. Stajao sam na ulazu u knjižaru i rekao Garethu da idemo potražiti
        neki drugi restoran, ali, okrenuvši se u namjeri da pođem moje su se noge zalijepile
        za tlo kao da su ih dva magneta prikovala za pod. Bio je to vrlo čudan osjećaj, gotovo
        kao  da  se  oko  mene,  kako  sada  to  tumačim,  manifestirala  neka  druga  stvarnost.
        Dok sam  tako  stajao,  nogu prikovanih  za  pod,  u  glavi  sam  začuo vrlo jasan  glas’
        koji  mi je  govorio:  „Otiđi  pogledati  knjige  na  kraju  reda”.  Molim,  što je  sad  ovo?
        Što se to, do vraga, događa? Tu sam knjižaru jako dobro poznavao, a knjige na tim
        ‘krajnjim’ policama jednostavno me nisu zanimale. Uglavnom se radilo o ljubavnim
                                                                                  29
   37   38   39   40   41   42   43   44   45   46   47