Page 72 - Dan Brown - Postanak

genijalno umjetničko djelo.

Nalazim se u unutrašnjosti neopisivo složenog planetarija, pomislio je diveći se
besprijekornoj posvećenosti detaljima.

Zvjezdano nebo iznad njih bila je projekcija, zajedno s mjesecom, raskidanim
oblacima i dalekim valovitim brdima. Stabla i trave što su šuštali bili su stvarno tamo
– ili savršene kopije ili malena šuma živog bilja u skrivenim loncima. Taj magloviti
rub vegetacije lukavo je skrivao rubove goleme prostorije i davao privid prirodnog
okoliša.

Langdon se prignuo i opipao travu koja je bila meka i živa, ali potpuno suha.
Čitao je o novim umjetnim travnjacima koji su mogli zavarati i profesionalne
sportaše, no Kirsch je otišao korak dalje i načinio pomalo neravno tlo s malim
uleknućima i brežuljcima, kao na pravoj livadi.
Prisjetio se trenutka kada su ga prvi put zavarali vlastiti osjeti. Bio je dijete u
malenom čamcu koji je plovio mjesečinom osvijetljenim zaljevom, gdje je gusarski

brod vodio zaglušujući boj topovima. Langdonov djetinji um nije mogao prihvatiti
da uopće nije u luci, nego u nadsvođenom podzemnom kazalištu koje je bilo
poplavljenom vodom, kako bi se stvorila iluzija klasičnog putovanja Disneyjevim
svijetom Pirata s Kariba.

Večeras je privid bio zapanjujuće stvaran, i dok su ga uzvanici oko njega upijali,
Langdonu je bilo jasno da njihovo čuđenje i divljenje odražavaju i njegovo. Morao je
Edmondu odati počast – ne zbog stvaranja tako čudesne iluzije, nego što je stotine
odraslih uspio uvjeriti da izuju svoje skupe cipele, zalegnu na ledinu i zure u nebesa.
Ono što smo radili kao klinci, ali se negdje usput izgubilo.

Langdon se ispružio i prislonio glavu na jastuk, puštajući da mu tijelo utone u
meku travu.

Iznad njega zvijezde su treperile i Langdon je, na časak, ponovno postao
tinejdžer koji leži na gustim tratinama golf-igrališta Bald Peak, u ponoć, s najboljim
prijateljem, i razmatra misterije života. Uz malo sreće, pomislio je Langdon, Edmond
Kirsch mogao bi nam večeras razotkriti neke od njih.

*

U dnu dvorane, admiral Luis Ávila posljednji je put pogledom obuhvatio prostoriju i
nečujno krenuo natrag, neprimijećen kliznuvši iza zastora kroz koji je maločas
prošao. Sam u ulaznom tunelu, dlanom je prelazio po platnenu zidu i naposljetku
napipao šav. Najtiše moguće, rastvorio je čičak-traku, uvukao se kroza zid i zatvorio
platno za sobom.