Page 42 - Dan Brown - Postanak
P. 42
voljeni sedamdesetosmogodišnji ulema Syed al-Fadl grcao je u agoniji dok se
probijao kroz dubok pijesak. Nije mogao dalje.
Al-Fadlova koža bila je puna mjehura i opaljena, grlo toliko suho da je jedva
mogao udisati. Vjetrovi prepuni pijeska oslijepili su ga još prije nekoliko sati, no
ipak je puzao dalje. U jednom trenutku učinilo mu se da čuje daleki cvilež terenaca,
no to je vjerojatno samo zavijao vjetar. Al-Fadlova vjera da će ga Bog spasiti odavno
ga je napustila. Lešinari više nisu kružili – sada su hodali uz njega.
Visoki Španjolac koji je noć prije oteo al-Fadlovo vozilo jedva je progovorio
koju riječ dok je vozio ulemin auto duboko u ovu beskrajnu pustinju. Nakon sat
vremena, Španjolac se zaustavio, al-Fadlu naredio da iziđe iz auta i ostavio ga tako u
tami, bez hrane i vode.
Al-Fadlov otmičar nije ničim otkrio svoj identitet niti je ikako objasnio svoj čin.
Jedini mogući trag koji je al-Fadl spazio bio je neobičan znamen na otmičarovu
desnom dlanu – simbol koji nije uspio prepoznati.
Al-Fadl se satima probijao kroz pijesak i jalovo dozivao pomoć. Sada, kad se
teško dehidrirani klerik konačno srušio u pijesak koji ga je davio i osjetio da ga
izdaje srce, postavio si je isto ono pitanje koje si je postavljao već satima.
Tko bi me to želio mrtva?
Plašila ga je spoznaja da je mogao smisliti samo jedan logičan odgovor.
