Page 225 - Dan Brown - Postanak
P. 225

Odakle dolazimo? Tko smo mi? Kamo idemo?

                 Langdon je razmišljao jesu li ta pitanja, s kojima bi se s Edmond svakodnevno
             susretao nakon povratka kući, nekako pripomogla njegovu nadahnuću.

                 Ambra se pridružila Langdonu ispred slike. „Edmond je rekao kako želi da ga ta
             pitanja potaknu svaki put kad uđe u svoj dom.”
                 Teško ih je previdjeti, pomislio je Langdon.

                 Vidjevši kako je Edmond remek-djelo postavio na istaknuto mjesto, Langdon se
             zapitao  je  li  moguće  da  sama  slika  skriva  neki  trag  Edmondova  otkrića.  Na  prvi
             pogled,  ono  što  je  slika  prikazivala  činilo  se  previše  običnim  da  bi  dalo  naslutiti
             napredno  znanstveno  otkriće.  Široki  i  neravnomjerni  potezi  kista  prikazivali  su
             tahićansku prašumu nastanjenu Tahićanima i životinjama.

                 Langdon je dobro poznavao sliku i, koliko se prisjećao, znao je da je Gauguin
             želio da se djelo „čita” zdesna nalijevo – dakle, u suprotnom smjeru od standardnog
             francuskog  teksta.  I  tako  je  Langdon  pogledom  brzo  pratio  poznate  figure  u
             suprotnom pravcu.

                 Na desnom kraju, na kamenoj gromadi spavalo je novorođenče, predstavljajući
             početak života. Odakle dolazimo?

                 U  sredini  se  skupina  ljudi  u  raznim  životnim  dobima  bavila  svakodnevnim
             poslovima. Tko smo mi?

                 A  na  lijevom  kraju  sjedi  izmoždena  starica,  utonula  u  misli,  kao  da  promišlja
             vlastitu smrtnost. Kamo idemo?
                 Langdon se iznenadio kako se nije odmah prisjetio te slike kad mu je Edmond
             prvi put opisao na što se fokusira njegovo otkriće. Što je naše ishodište? Što nam je
             sudbina?

                 Langdon je promatrao druge elemente slike – pse, mačke i ptice koji naizgled
             nisu  radili  ništa  osobito;  u  pozadini  statua  primitivne  božice;  onda  planina,
             zapetljano korijenje i stabla. I, naravno, Gauguinova slavna „čudna bijela ptica” koja
             sjedi pokraj starice i, kako je tvrdio autor, simbolizira „ispraznost riječi”.

                 Bile isprazne ili ne, pomislio je Langdon, ovamo smo došli upravo po riječi. Po
             mogućnosti s ukupno četrdeset sedam slova.

                 Načas se zapitao bi li neobičan naziv slike mogao imati kakvu izravnu vezu s
             četrdeset sedam znakova dugom zaporkom koju su tražili, no brzo prebrojavanje na
             francuskom i engleskom pokazalo je da se ne poklapaju.

                 „Dobro, tražimo stih”, s nadom je rekao Langdon.
                 „Edmondova knjižnica je ondje”, rekla je Ambra. Pokazala je nalijevo, niz širok
   220   221   222   223   224   225   226   227   228   229   230