Page 220 - Dan Brown - Postanak

nevidljivi kroz zatamnjena okna.

„Preživjet ću”, uspio je izgovoriti potreseni Langdon, kojeg je više od vlastite
fobije živcirao auto koji vozi sam. Osjećao je kako vozilo vijuga strmim zavojitim
prilazom i pribojavao se da bi se svakog trenutka mogli slupati.

Prije dvije minute, kad su se nepropisno parkirali na Carrer de Provençi ispred
draguljarnice DANiEL ViOR, Winston im je dao savršeno jasne naputke.
Ambra i Langdon, ne izlazeći iz auta, prešli su u treći red sjedala, a onda je,

pritiskom na jedno dugme na telefonu, Ambra pokrenula prilagođenu funkciju
automatskog parkiranja.
U tami je Langdon osjećao kako auto polagano vozi ulicom. Dok se Ambrino
tijelo pritiskalo uz njegovo u tom stiješnjenom prostoru, nije mogao a da se ne sjeti
prvog mladenačkog iskustva na stražnjem sjedalu s lijepom djevojkom. Tada sam
bio mnogo nervozniji, pomislio je, što je zvučalo ironično ako se uzme u obzir da je
u tom trenutku ležao u autu bez vozača, pripijen uz buduću kraljicu Španjolske.

Langdon je osjetio kako se auto izravnao na kraju prilaza, nekoliko puta
polagano skrenuo i onda se potpuno zaustavio.

„Stigli ste”, javio se Winston.

Ambra je odmah povukla ceradu, oprezno se uspravila i provirila kroz prozor.
„Zrak je čist”, rekla je i izvukla se van.

Langdon je izišao za njom, sretan što stoji u otvorenom prostoru garaže.
„Dizala su u glavnom predvorju”, rekla je Ambra i pokazala prema zavojitoj
prilaznoj rampi.

Langdonov se pogled odjednom prikovao uz potpuno neočekivan prizor. U
podzemnoj garaži, na betonskom zidu točno ispred Edmondova parkirnog mjesta,
visjela je elegantno uramljena slika morskog pejzaža.

„Ambra?” prozborio je Langdon. „Edmond je ukrasio svoje parkirno mjesto
slikom?”
Kimnula je. „Pitala sam ga to isto. Rekao mi je kako je to njegov način da ga

svake večeri toplo dočeka savršena ljepota.”
Langdon se nasmijao. Neženje.

„Autor je netko koga je Edmond jako poštovao”, rekao je Winston čiji se glas
sada automatski prebacio u Kirschev mobitel u Ambrinoj ruci. „Prepoznajete li ga?”

Langdon ga nije prepoznao. Slika mu se činila samo kao prilično uspješno
naslikan akvarel morskog pejzaža – ni blizu Edmondovu uobičajenom avangardnom
ukusu.