Page 17 - Dan Brown - Postanak
P. 17
Dok se Langdon približavao, popločeno pročelje kao da se mijenjalo svakim
korakom, otkrivalo novu osobnost iz svakog kuta. Najveća iluzija muzeja postala je
vidljiva. Zvuči nevjerojatno, no iz te perspektive činilo se da divovska zgrada lebdi
na vodi, nasukana na golemu lagunu „beskraja” koja je zapljuskivala vanjske zidove
muzeja.
Langdon je na trenutak zastao kako bi se divio efektu, a onda krenuo preko
lagune po minimalističkom pješačkom mostu koji se izvio iznad staklaste vodene
površine. Prešao je tek polovicu puta kad ga je iznenadilo neko šištanje. Dopiralo mu
je ispod nogu. Zastao je baš kad je uskovitlani oblak magle prokuljao iz staze. Gust
veo magle podigao se oko njega i onda se zakotrljao prema laguni, vukao se prema
muzeju, zakrivajući podnožje građevine.
Skulptura od magle, pomislio je Langdon.
Čitao je o tom djelu japanske umjetnice Fujike Nakaye. „Skulptura” je bila
revolucionarna zato što je nastala iz medija vidljivog zraka – bio je to zid magle koji
je nastajao i nestajao u vremenu; a kako su se atmosferski uvjeti mijenjali iz dana u
dan, skulptura je svakom svojom pojavom bila drugačija.
Most je prestao šištati i Langdon je promatrao kako se zid magle nečujno taloži
preko lagune, kako se kovitla i plazi kao da posjeduje vlastiti um. Prizor je bio
eteričan i zbunjujući. Cijeli muzej kao da je lebdio nad vodom, bez težine počivao na
oblaku – brod duhova, zastranio na moru.
Baš kad se spremao ponovno krenuti, mirnu površinu vode zatresao je niz
malenih erupcija. Pet plamenih stupova prokuljalo je iz lagune k nebu, grmeći poput
raketnih motora koji su parali maglom zasićen zrak i bacali zasljepljujuće svjetlo po
titanijskim pločama muzeja.
Langdonov arhitektonski ukus više je naginjao klasičnom uređenju muzeja kakvi
su Louvre ili Prado, no dok je gledao kako magla i plameni lebde nad lagunom, nije
mogao zamisliti mjesto prikladnije od tog krajnje modernog muzeja kao poprište
događanja što ga je upriličio čovjek koji je volio umjetnost i novotariju, i koji je
nevjerojatnom jasnoćom nazirao budućnost.
Langdon se kroz maglu požurio prema ulazu u muzej – zlokobnoj crnoj rupi u toj
reptilskoj strukturi. Dok se približavao pragu, počeo ga je progoniti osjećaj da ulazi u
zmajevo ždrijelo.
