Page 12 - Dan Brown - Postanak

01.

P R O F E S O R R O B E R T L A N G D O N zurio je u trinaest metara visokog psa
koji je sjedio na trgu. Njegovo krzno bilo je živ sag trave i mirisnog cvijeća.

Trudim se voljeti te, pomislio je. Stvarno se trudim.
Langdon je još malo promatrao stvorenje i onda nastavio nathodnikom koji je

vodio do široke terase stubišta čija su nejednaka gazišta trebala omesti pridošlice u
njihovu uobičajenu ritmu hoda. Misija uspjela, pomislio je Langdon nakon što je
zamalo dvaput posrnuo na neravnim stubama.

Na dnu stubišta zaustavio se i zagledao u golem predmet koji se uzdizao ispred
njega.
E, sad sam vidio sve.

Pred njim se ustobočila golema crna udovica čije su vitke željezne noge
podupirale okruglasto tijelo najmanje deset metara visoko u zraku. Na paukovu
trbuhu visjela je žičana vreća ispunjena staklenim sferama.

„Zove se Maman”, začuo se glas.
Langdon je spustio pogled i spazio vitka muškarca kako stoji ispod pauka. Na
sebi je imao crni brokatni šervani i gotovo komične izvijene dalijevske brkove.

„Ime mi je Fernando”, nastavio je, „i ovdje sam kako bih vam zaželio
dobrodošlicu u muzej.” Prekapao je po hrpi pločica s imenima na stolu pred sobom.
„Vaše ime, molim?”

„Svakako. Robert Langdon.”

Muškarac je naglo digao pogled. „O, strašno mi je žao! Nisam vas prepoznao,
gospodine.”

I ja se jedva prepoznajem, pomislio je Langdon, krećući se ukočeno u bijeloj
leptir-mašni, fraku i bijelom prsluku. Izgledam kao tenor. Langdonov klasičan frak
bio je star već gotovo trideset godina, još iz doba kada je bio član kluba Ivy na
Princetonu, no zahvaljujući predanosti svakodnevnom plivanju, ruho mu je i dalje
pristajalo sasvim pristojno.
Pakirajući se navrat-nanos, uzeo je pogrešnu vreću za odijelo iz ormara i tako

ostavio svoj uobičajeni smoking.
„U pozivnici stoji, večernje odijelo”, rekao je Langdon. „Pretpostavljam da je