Page 154 - Dan Brown - Postanak

Tjednima poslije napada Ávila nije izlazio iz kuće. Ležao je i drhtao na kauču,
obuzet beskrajnom danonoćnom morom u kojoj su ga plameni demoni vukli u
mračan bezdan, prekrivali ga tamom, gnjevom i krivnjom koja ga je gušila.

„Taj bezdan je čistilište”, prošaptala je opatica kraj njega – bila je jedna od
stotina savjetnika za žalovanje koje je Crkva obučila da pomažu preživjelima. „Duša
ti je zatočena u mračnom limbu. Odrješenje je jedini izlaz. Moraš pronaći način da
oprostiš onima koji su to učinili ili će te gnjev cijeloga proždrijeti.” Načinila je znak
križa. „Praštanje je tvoj jedini spas.”

Praštanje? Ávila je pokušao nešto reći, ali su mu demoni stezali grlo. U tom
trenutku, osveta mu se činila kao jedini spas. Samo, komu se osvetiti? Nitko nikad
nije preuzeo odgovornost za bombaški napad.

„Shvaćam kako čin vjerskog terorizma djeluje neoprostivo”, nastavila je opatica.
„Ipak, sjetimo se da je i naša vjera vodila stoljećima dugu inkviziciju u ime našeg
Boga. U ime naših vjerovanja ubijali smo nevine žene i djecu. I zbog toga morali
smo zatražiti oprost od svijeta i od sebe samih. No s vremenom rane su zacijelile.”

Zatim mu je čitala iz Biblije: „Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po
desnom obrazu, okreni mu i drugi. Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas
progone, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas kinje”.

Te noći, sam i napaćen, Ávila se zagledao u zrcalo. Odande ga je promatrao
neznanac. Opatičine riječi nisu mu nimalo ublažile bol.
Praštanje? Okreni drugi obraz?

Svjedočio sam zlu za koje nema oprosta.

U sve većem gnjevu Ávila je zabio šaku u zrcalo, razbio staklo i onda se, jecajući
od tuge, svalio na pod kupaonice.
Kao profesionalni mornarički časnik Ávila je oduvijek bio čovjek koji se znao
obuzdati – čovjek vrhunske stege, časti, pokoran zapovjednom lancu – no taj je

čovjek nestao. Za nekoliko tjedana Ávila je postao neuračunljiv anestezirajući se
snažnim koktelom alkohola i lijekova na recept. Ubrzo mu je žudnja za otupljujućim
učinkom kemikalija obuzela svaki trenutak života i tako ga pretvorila u mrzovoljnog
samotnjaka.

Nekoliko mjeseci poslije toga, španjolska mornarica prisilno ga je umirovila.
Nekoć snažni bojni brod završio je u suhome doku. Ávila je znao da nikad više neće
zaploviti. Mornarica kojoj je dao život odbacila ga je davši mu skromnu mirovinu od
koje je jedva spajao kraj s krajem.
Imam pedeset osam godina, shvatio je. I nemam ništa.

Dane je provodio sam u dnevnoj sobi, gledao televiziju, pio votku i čekao da se