Page 155 - Dan Brown - Postanak
P. 155
43
pokaže neki tračak svjetla. La hora más oscura es justo antes del amanecer ,
ponavljao si je bez prestanka. No stara mornarička mudrost uvijek se iznova
pokazivala netočnom. Najmračniji trenutak nije tik prije svitanja, shvatio je. Svanuti
nikad neće.
Na svoj pedeset deveti rođendan – bilo je to jutro jednog kišnog četvrtka – zurio
je u praznu bocu votke i opomenu pred iseljenje. Ávila je skupio hrabrosti odvući se
do ormara, izvući službeni pištolj i cijev prisloniti na sljepoočicu.
44
„Perdóname” , prošaptao je i sklopio oči. I povukao okidač. Eksplozija je
odjeknula tiše nego što je zamišljao. Više je škljocnulo nego što je prasnulo.
Okrutno – pištolj nije uspio opaliti. Godine čuvanja u prašnjavu ormaru, bez
čišćenja, učinile su svoje na admiralovu jeftinom paradnom pištolju. Kao da je i ovaj
jednostavni kukavički čin bio izvan Ávilinih sposobnosti.
Bijesan, zavitlao je pištolj u zid. Taj put eksplozija je zatresla sobu. Ávila je
osjetio probadanje i snažno žarenje u listu i njegova se pijana izmaglica raspršila u
bljesku zasljepljujuće boli. Pao je na pod i vrišteći stezao krvavu nogu.
Uspaničeni susjedi tukli su po vratima, zavijale su sirene te se Ávila ubrzo našao
u seviljskoj okružnoj bolnici San Lázaro, trudeći se objasniti kako je to pokušao
izvršiti samoubojstvo pucajući si u nogu.
Idućeg jutra, dok je ležao u sobi, slomljen i ponižen, admiral Luis Ávila primio je
posjetitelja.
„Vi ste grozan strijelac”, rekao je mladić na španjolskom. „Nije ni čudo što su
vas otjerali u mirovinu.”
Prije nego što je Ávila stigao odgovoriti, gost je podigao rolete i pustio sunce u
prostoriju. Ávila je zakrio od, i tek tada primijetio da je mladac mišićav i vojnički
ošišan. Na sebi je imao majicu s Isusovim likom.
„Zovem se Marco”, rekao je – naglasak je odavao da je iz Andaluzije. „I vaš sam
terapeut tijekom rehabilitacije. Tražio sam da mi vas dodijele zato što imamo nešto
zajedničko.”
„Vojsku?” upitao je Ávila, primjećujući njegovo odlučno držanje. „Ne bi bilo.”
Mladić je netremice gledao Ávilu u oči. „Bio sam ondje te nedjelje ujutro. U
katedrali. Za vrijeme terorističkog napada.” Ávila je zurio s nevjericom. „Bili ste
ondje?”
Mladić se prignuo, povukao nogavicu trenirke i otkrio protezu. „Shvaćam da ste
prošli pakao, ali ja sam poluprofesionalno igrao fútbol, pa nemojte od mene očekivati
previše sućuti. Više vjerujem onome – pomozi sam sebi pa će ti i Bog pomoći.”
Prije nego što je Ávila shvatio što se zbiva, Marco ga je položio u kolica,
