Page 156 - Dan Brown - Postanak
P. 156
odvezao ga niz hodnik do male teretane i smjestio ga između dvije prečke paralelnog
razboja, sprave za rehabilitaciju.
„Ovo će boljeti”, rekao je mladac, „ali pokušajte doći do drugog kraja. Samo
jednom. Onda možete na doručak.”
Bol je bio neopisiv, no Ávila je rukama ponio većinu težine i nekako se dovukao
do drugog kraja paralelnog razboja.
„Lijepo”, rekao je Marco. „A sad ponovite.”
„Ali, rekli ste...”
„Aha, lagao sam. Ponovite.”
Ávila je zapanjeno gledao mladića. Admiral godinama nije primio naredbu, ali
na neki čudan način, bilo je u tom nečeg okrepljujućeg. Ponovno se osjetio mladim –
onako kako se osjećao kao novak prije mnogo godina. Ávila se okrenuo i počeo
povlačiti natrag.
„Recite mi”, javio se Marco. „Idete li još uvijek na misu u seviljsku katedralu?”
„Nikad.”
„Strah?”
Ávila je odmahnuo glavom. „Gnjev.”
Marco se nasmijao. „Aha, da pogodim. Opatice su vam rekle da oprostite
napadačima?”
Ávila se naglo zaustavio na prečama. „Upravo tako!”
„I meni. Pokušao sam. Nemoguće. Opatice su nam dale najgluplji mogući
savjet.” I nasmijao se.
Ávila je gledao mladićevu majicu s Isusom. „Ali, izgleda kao da ste još...
„Da, da, definitivno sam još kršćanin. Predaniji nego ikad. Imao sam sreću
pronaći svoju misiju – pomagati žrtvama Božjih neprijatelja.”
„Plemenit cilj”, zavidno je rekao Ávila, osjećajući koliko mu je život besmislen
bez obitelji ili mornarice.
„Velik čovjek pomogao mi je da se vratim Bogu”, nastavio je Marco. „Taj je
čovjek, kad smo već kod toga, bio papa. Mnogo sam se puta susreo s njim.”
„Oprostite... papa?”
„Da.”
„Papa... kao poglavar Katoličke crkve?”
„Da. Ako želite, vjerojatno vam mogu dogovoriti audijenciju.” Ávila je zurio u
