Page 99 - William Engdahl - Stoljeće Rata

konačnih pojedinosti oko talijanskog programa “stabilizacije”. Od Poljske
do Rumunjske, tokom 1920-ih godina, jedna te ista kombinacija moćnih
ljudi - J. P. Morgan & Co., Montagu Norman i Njujorška banka za federalne
rezerve - organizirala je učinkovitu gospodarsku kontrolu nad većinom
zemalja kontinentalne Europe, pod izgovorom uspostavljanja “kreditno
sposobnih” nacionalnih politika, što je bila neformalna predvodnica uloge
Međunarodnog monetarnog fonda iz osamdesetih godina. Njujorške su
banke bile izvorom značajnog kratkoročnog kapitala za te zajmove, a
Engleska banka je radi nametanja te politike pružala političko iskustvo,
zajedno s ustrojem britanskog Ministarstva vanjskih poslova.13
Najusklađeni]a su nastojanja toga anglo-saksonskoga kruga tokom
1920-ih godina bila usredotočena na Njemačku. Nakon uspješnog
nametanja Hjalmara Schachta za predsjednika Reichsbanke 1923.
godine i Schachtove provedbe strahotnoga Dawesova Plana otplate ratne
štete, koji je izradila skupina oko banke Morgan & Co., njemačko je
gospodarstvo 1920-ih godina postalo ovisno o kratkoročnim pozajmicama
od londonskih i njujorških banaka i njihovih suradnica u Parizu. Za banke
su ti kratkoročni njemački krediti bili najunosniji na cijelom svjetskom
financijskom tržištu toga doba. Mnoge su njemačke banke, a tako i
četvrta po veličini - Danat (Darmstadter und Nationalbank Kommandit-
Gesellschaft), postale u velikoj mjeri ovisne o kratkoročnim njujorškim i
londonskim kreditima, i to uz kazneno visoke kamatne stope. Weimarska
je hiperinflacija uvelike uništila kapital i zalihe najvećih njemačkih banaka
tokom prve polovice toga desetljeća. Tako su kredite u Njemačkoj 1920-
ih godina davale one banke koje su imale kritično malen temeljni kapital
za slučaj nevraćanja kredita ili bilo kakve druge krize. U vrijeme kraha
njujorške burze 1929.-30., Njemačka je bila u jedinstvenom položaju
među svim većim europskim industrijskim zemljama. Dugovala je
međunarodnim bankarskim kreditorima svotu koja se procjenjivala na 16
milijardi njemačkih maraka, sve u takvim kratkoročnim kreditima.
Tu je nezdravu bankarsku strukturu trebalo samo malo pogurnuti pa
da se u potpunosti sruši. Poguravanje je došlo od Njujorškie banke za
federalne rezerve i Engleske banke i jednim je nizom poteza, 1929. godine,
podiglo njihove kamate, nakon više od dvije godine do tada neviđenih
tržišnih špekulacija, tokom kojih su slijedile politiku sve nižih i nižih
kamatnih stopa. Predvidivi je krah na njujorškoj i londonskoj burzi doveo
do masovnog povlačenja američkih i britanskih bankarskih sredstava iz

99