Page 168 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

45 gigawatta. U jesen 1975. talijanski je ministar industrije, Carlo Donat
Cattin, dao upute talijanskim kompanijama za nuklearnu energiju, ENEL
i CNEN, da izrade planove za izgradnju 20-ak nuklearnih elektrana koje bi
bile dovršene početkom 1980-ih godina. Čak je i Španjolska, koja je tada
tek izlazila iz desetljeća duge Francove vladavine, imala program koji je
predviđao izgradnju 20 nuklearnih elektrana do 1983. Tipična nuklearna
elektrana jačine 1 gigawatta obično je dovoljna za opskrbu svih potreba
električne energije modernog industrijskog grada od milijun stanovnika.
U vrijeme naftnoga šoka iz 1974. po prvi su se put naglo rastuće
nuklearne industrije Europe, osobito Francuske i Njemačke, počele
pojavljivati kao sposobni suparnici američkoj prevlasti na nuklearnom
izvoznom tržištu. Francuska je uspjela dobiti pismo namjere od iranskoga
šaha, kao i njemačka kompanija KWU prije toga, za izgradnju četiri
nuklearna reaktora u Iranu, dok je Francuska već bila potpisala ugovor
s pakistanskom Vladom predsjednika Bhuttoa za izgradnju moderne
nuklearne infrastrukture u toj zemlji. Pregovori između njemačke Vlade i
Brazila o suradnji na području mirnodopske upotrebe nuklearne energije
također su uspješno okončani u februaru 1976.; po tome je dogovoru
Njemačka trebala izgraditi osam nuklearnih reaktora kao i postrojenja za
preradu i obogaćivanje urana. Uz punu potporu svojih vlada, njemačke su
i francuske kompanije ušle u pregovore s određenim zemljama u razvoju,
potpuno u duhu Eisenhowerove deklaracije Atomi za mir iz 1953.
Anglo-američki je obruč, utemeljen na njihovoj čvrstoj kontroli
najvećega svjetskog izvora energije, nafte, očito bio u opasnosti ako se ti
ostvarivi programi nastave.
U poslijeratnom je razdoblju nuklearna energija bila tehnološko
poboljšanje u odnosu na naftu, jednako kao što je nafta bila poboljšanje u
odnosu na ugalj kad su lord Fisher i Winston Churchill, krajem prošloga
stoljeća, tvrdili da britanska mornarica mora prijeći s uglja na naftu. Glavna
je razlika 1970-ih godina bila u tome što su Britanija i njezini rođaci u
Sjedinjenim Državama držali u rukama svjetske zalihe nafte. Svjetska
je nuklearna tehnologija zaprijetila otvaranjem relativno neograničenih
energetskih mogućnosti, osobito ako se ostvare planovi za komercijalnu
proizvodnju brzih oplodnih reaktora, kao i termonuklearne fuzije.
Odmah nakon naftnog šoka iz 1974. osnovane su dvije organizacije
za nuklearnu energiju, obje sa sjedištem u Londonu. Godine 1975.
ustanovljena je jedna neformalna i polutajna skupina, nazvana Skupina

168