Page 167 - William Engdahl - Stoljeće Rata

(Energy Policy Project), pod vodstvom S. Davida Freemana, s platnom
knjižicom od impresivnih 4 miliona dolara za mandat od najmanje tri
godine. Studija Bundvjeve Fondacije Ford, pod naslovom “Vrijeme za
opredjeljenje: energetska budućnost Amerike”, izišla je iz tiska točno usred
rasprave u vrijeme naftnog šoka 1974. godine. Cilj joj je bio usmjeriti
javnu raspravu u tom presudnom trenutku naftne krize.
Po prvi je put u krugovima američkog političkog ustroja proklamirana
lažna teza da “se razvitak energije i razvitak gospodarstva mogu odvojiti;
nisu to sijamski blizanci”. Freemanova je studija zagovarala čudne i
dokazivo nedjelotvorne “alternativne” izvore energije, poput vjetra,
solarnih reflektora i sagorijevanja recikliranog otpada. Tim je izvješćem
Fordova fondacija poduzela prljav napad na nuklearnu energiju, tvrdeći
da njezina tehnologija može teoretski biti upotrijebljena za pravljenje
nuklearnih bombi. “Samo gorivo ili jedan od nusproizvoda, plutonij,
može se izravno ili u prerađenom obliku upotrijebiti kao materijal za
nuklearne bombe ili eksplozivne naprave”, ustvrdili su.
Studija Fordove fondacije ispravno je ustvrdila da je nuklearna energija
glavna konkurencija hegemoniji nafte u budućnosti i upozorila na “brzinu
kojom se nuklearna energija širi u svim dijelovima svijeta i to razvojem
novih nuklearnih tehnologija, u prvome redu brzih oplodnih reaktora i
centrifugalne metode obogaćivanja urana”. Tim je Bundyjevim projektom
stvoren okvir za antinuklearnu “zelenu” ofenzivu američkog financijskog
ustroja.9
Početkom 1970-ih godina nuklearna se energija jasno pokazala kao
najbolje rješenje za budućnost na području proizvodnje električne energije,
bila je daleko učinkovitija (i za okoliš manje štetna) od nafte ili uglja. U
vrijeme naftnog šoka Europska zajednica je već bila dobrano odmakla
na putu velikoga nuklearnog razvojnog programa. Počevši od 1975., po
planovima vlada zemalja članica, do 1985. godine trebalo je izgraditi
između 160 i 200 novih nuklearnih elektrana po cijeloj kontinentalnoj
Europi.
Schmidtova je Vlada u Njemačkoj, reagirajući razumno na posljedice
naftnog šoka iz 1974., donijela 1975. godine program za gradnju dodatnih
kapaciteta za nuklearnu energiju od 42 gigawatta, što bi do 1985. godine
pokrilo 45% ukupnih potreba Njemačke za električnom strujom. Taj je
razvojni program unutar Europske zajednice premašivala samo Francuska,
koja je do 1985. planirala izgraditi nove kapacitete nuklearne energije od

167