Page 169 - William Engdahl - Stoljeće Rata

opskrbljivača nuklearnom tehnologijom (Nuclear Suppliers Group), ili
“Londonski klub”, kako je postala poznata. U tu su skupinu spadale
Britanija, Sjedinjene Države, Kanada, Francuska, Njemačka, Japan i SSSR.
Bio je to početak anglo-američkih nastojanja da nametnu samo-kontrolu
na polju nuklearnog izvoza. U svibnju 1975. ta je skupina upotpunjena
osnivanjem još jedne tajne organizacije, koja je okupila najveće svjetske
opskrbljivače nuklearnog goriva, urana, londonski “Institut za uran”
(Uranium Institute), u kojemu su prevlast imale tradicionalno britanske
zemlje, uključujući Kanadu, Australiju, Južnu Afriku i Ujedinjeno
Kraljevstvo. Te “skrovite” organizacije bile su potrebne, ali ne i dovoljne za
otklanjanje nuklearne “prijetnje” ranih 1970-ih godina.
Jedan je istaknuti američki protivnik nuklearne energije iz Instituta
Aspen ovako izrazio njihov problem: “Moramo otkinuti cvijet s ‘nuklearne
ruže’”. I otkinuli su ga.

Stvaranje anglo-američkoga zelenog plana

Nije bilo nimalo slučajno što je sve veći dio stanovništva u Zapadnoj
Europi, osobito u Njemačkoj, nakon recesije iz 1974./75. izazvane
naftnim šokom, počeo po prvi put u poslijeratnom razdoblju govoriti o
“granicama razvitka” ili prijetnjama okolišu i propitivati svoje vjerovanje
u načelo industrijskog razvitka i tehnološkog napretka. Rijetki su bili oni
koji su razumjeli do koje su mjere njihova nova “mišljenja” bila pomno
izmanipulirana s vrha putem mreže koju su uspostavili oni isti anglo-
američki financijski i industrijski krugovi koji su stajali iza strategije
naftnog šoka iz Saltsjobadena.
Počevši 1970-ih godina lansirana je strahovita propagandna ofenziva
iz odabranih anglo-američkih trustova mozgova i časopisa, s namjerom da
oblikuju novi pristup “granica razvitka”, koji će osigurati uspjeh drastične
strategije naftnog šoka. Američki naftaš Robert O. Anderson, koji je
sudjelovao na sastanku Bilderberške skupine u Saltsjoebadenu u svibnju
1973., bio je središnja figura u provedbi anglo-američke ekološke ofenzive
koja je uslijedila. Bit će to jedna od najuspješnijih prijevara u historiji.
Anderson i njegova Atlantic Richfield Oil Co. dostavili su milijune
dolara, preko svoje fondacije Atlantic Richfield, pomno odabranim
organizacijama za napad na nuklearnu energiju. Jedna od skupina koja se
najviše okoristila Andersonovom širokogrudnošću, bila je skupina zvana

169