Page 145 - William Engdahl - Stoljeće Rata

središtima Detroita, Pittsburgha, Chicaga i New Yorka, ne dopusti ulazak
u “Novi jug”.
Velike su se tvornice premjestile na područja jeftine radne snage na
američkome Jugu, gdje nije bilo organiziranih sindikata, ili u zemlje u
razvoju; sirotinjske četvrti, ovisnost o drogi i nezaposlenost poprimali su
epidemijske razmjere u sjevernim industrijskim gradovima. Politika Wall
Streeta o neulaganju u postojeću američku industriju počela je pokazivati
stvarne učinke. Bijeli, školovani industrijski radnici u gradovima na
Sjeveru zbijeni su u redove protiv sve siromašnijih, neobrazovanih radnika
crnaca i onih iz Južne Amerike, a borba se vodila za sve manji broj radnih
mjesta. Tokom 1960-ih godina, “pobunjenici” poput Toma Haydena,
iza kojih je stajala Vlada, namjerno su poticali nerede u industrijskim
gradovima poput Newarka, Bostona, Oaklanda i Philadelphije. Te su
operacije imale za cilj slomiti moć jakih sindikata industrijskih radnika u
gradovima američkoga Sjevera tako što ih se etiketiralo kao rasističke. Ti
su domaći pobunjenici, odgajani po programu Fordove Fondacije koji se
zvao Program sivih zona (Grey Areas Program), na kojemu se temeljio i
program predsjednika Johnsona zvan Rat siromaštvu.
Johnsonov je “Rat siromaštvu” bio operacija koju je financirala Vlada, s
ciljem da iskoristi stanje privredne propasti koje je stvorila politika anglo-
američkog ustroja. Cilj joj je bio da slomi otpor nadolazećim nečuvenim
razmjerima prijevare na plaćama radnika i osiromašenju američkog
stanovništva. Financijski je ustroj pripremao u Sjedinjenim Državama
uspostavu britanskog kolonijalnog načina pljačke iz devetnaestoga stoljeća,
a izmanipulirani je “rasni rat” trebao biti njihovim oruđem.
Novostvoreni je američki Ured za gospodarsku jednakost (Office of
Economic Opportunity) oslabio politički glas tradicionalnoga američkog
radništva i utjecajnoga urbanog političkog stroja izbornoga tijela.
Industrijske stručnjake koje su samo jedno desetljeće ranije moćni liberalni
mediji slavili kao pokretačku snagu američke industrije, odjednom su ti
isti mediji ciljano etiketirali kao “reakcionare” i “rasiste”. Ti su radnici
većinom bili ustrašeni i zbunjeni gledajući kako se čitava potka njihova
društva slama kao posljedica politike neulaganja moćnih banaka.
Dekan Harvardskog univerziteta McGeorge Bundy, vodio je
Vijetnamski rat u svojstvu savjetnika za nacionalnu sigurnost u Bijeloj
kući, najprije u Kennedyjevoj a potom u Johnsonovoj Vladi. Godine
1966. kao direktor utjecajne Fordove Fondacije, Bundy je otišao u New

145