Page 143 - William Engdahl - Stoljeće Rata

ga je potpisivao, hvalio se sebi svojstvenom razmetljivošću: “Danas, po
prvi put u historiji ljudskog roda, jedna je velika nacija sposobna i spremna
s predanošću iskorijeniti siromaštvo u svom narodu.” Taj rat siromaštvu i
Johnsonov program Velikog društva, kako ga je on nazvao, nisu ni izdaleka
iskorijenili siromaštvo. Taj je program pružio još jedan izgovor za jedno
od najvećih povećanja troškova deficita i financijske pljačke u modernoj
historiji, koji su bili dobrano financirani europskim dolarima.
Polovicom 1960-ih godina milijuni su mladih ljudi odaslani na
fakultete. Bio je to jedan oblik “prikrivene nezaposlenosti”. Sveučilišna
se populacija povećala s manje od 4 miliona 1960. godine na skoro l0
miliona 1975. godine. Bio je to izgovor kojim su moćnici s Wall Streeta
prelili daljnje milijarde dolara u javne obveznice za gradnju univerziteta,
za koje je jamčila država. Sredstva koja je trebalo uložiti u razvitak stvarne
industrijske privrede preusmjerena su u tu “post-industrijsku” ili “uslužnu
privredu”, što je bilo slično smjeru kojim je išla Britanija na svom putu u
propast krajem prošloga stoljeća. Privremeno su porasli troškovi socijalnog
osiguranja i socijalne skrbi, dok su na obzorju prijetile katastrofalne
posljedice, kako su cijeli dijelovi stanovništva bivali odbacivani na gomilu
trajnoga ljudskog otpada nezaposlenih.
Svemirski je program NASA 1966. godine dosegnuo vrhunac potrošnje
od 6 milijardi dolara, a Johnson ga je svake godine nakon toga oštro rezao.
Tehnološki je zamah na američkim sveučilištima počeo stagnirati, a
potom opadati. Studente se poticalo da umjesto obrazovanja iz područja
tehnologije stječu zvanja iz područja “društvenih odnosa” i Zen meditacije.
Sveučilišno je obrazovanje, to nekadašnje središte američkoga sna,
pretvoreno u masovnu proizvodnju niske kvalitete, kako su se standardi
namjerno spuštali tokom 1960-ih godina.
Ulaganja u transport, električne instalacije, opskrbu vodom i drugu
potrebnu infrastrukturu počela su neprestano opadati, kao dio ukupnog
gospodarskog stanja. Ako te više nije briga za proizvodnju industrijskih
dobara, zaključivali su njujorški bankari, čemu ulagati u ceste i mostove
kojima če se ta dobra odvoziti na tržišta?
U namjeri da “prodaju” tu politiku stvarnoga neulaganja u privredu
Sjedinjenih Država, koja je uobličena tokom 1960-ih godina, oni su
dalekovidniji ljudi anglo-američkog ustroja shvatili da moraju promijeniti
tradicionalnu američku predanost znanstvenom i industrijskom
napretku.

143