Page 139 - William Engdahl - Stoljeće Rata

porasta cijena. Godine 1960. potrošač plaća dva dolara za jedan kruh za
koji je 1950. godine plaćao jedan dolar. Ali kad se taj učinak proširio na
cijelu svjetsku privredu putem vladajućega položaja američkog dolara,
stvarna se inflacija mogla zamaskirati malo dulje vremena. Međutim,
rezultati su bili jednako destruktivni.
Prvih dana svoga predsjedničkog mandata, po uputama svojih
savjetnika, predsjednik Lyndon Baines Johnson, političar iz jednog malog
teksaškog grada, koji je slabo poznavao međunarodnu politiku a kamo li
monetarnu politiku, ukinuo je jednu odluku koju je bio donio predsjednik
Kennedy. Predsjednika su Johnsona naveli da povjeruje da će totalni rat
u Jugoistočnoj Aziji riješiti mnoge probleme stagnirajućega američkog
gospodarstva i ujedno pokazati svijetu da je Amerika još uvijek odlučna.

Prihvaćena je “opcija” Vijetnam

Od tragičnoga Vijetnamskog rata napisane su mnoge knjige o njegovim
razlozima i uzrocima. Ali, na jednoj je razini bilo jasno da je jedna značajna
frakcija američke ratne industrije i njujorških financijskih krugova
potaknula odluku Washingtona da ude u rat, jer je porast vojne industrije
pružao njihovim interesima politički prihvatljiv izgovor za ponovno veliko
usmjeravanje američke industrije na proizvodnju ratnih proizvoda. Sve više
se tokom 1960-ih godina srce američke privrede pretvaralo u jednu vrstu
ratne privrede, u kojoj se Hladni rat protiv komunističke opasnosti koristio
za opravdavanje trošenja desetaka milijardi dolara. Vojni su troškovi postali
zalede za ostvarenja globalnih ekonomskih interesa njujorških financijskih
i naftnih krugova, što je bila još jedna kopija politike Britanskog Carstva iz
19. stoljeća, obučena u odoru antikomunizma 20. stoljeća.
Ministar obrane Robert McNamara, savjetnik za nacionalnu sigurnost
McGeorge Bundy, planeri iz Pentagona i ključni savjetnici oko Lyndona
Johnsona od samog su početka strategiju Vijetnamskog rata osmislili
tako da to bude “rat bez pobjednika”, s ciljem osiguranja što dugotrajnije
proizvodnje u ratnom dijelu gospodarstva. Američki će glasač, zaključio je
Washington, prihvatiti velike izdatke ako oni stvaraju nova radna mjesta
u lokalnim tvornicama ratne opreme namijenjene novome ratu protiv
navodnog “bezbožnog poticanja komunizma” u Vijetnamu, usprkos
rastućem deficitu u američkom proračunu.
Po pravilima sistema iz Bretton Woodsa, putem smanjivanja vrijednosti

139