Page 138 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

Sjedinjene Države su također držale ogroman dio svjetskih zaliha zlata. Ali
početkom 1960-ih godina, kako se Europa počela razvijati stopom bržom
od Sjedinjenih Država, mnogima je postajalo jasno da se nešto mora
mijenjati u sporazumu iz Bretton Woodsa.
Ali je Washington, pod sve većim utjecajem moćnih njujorških
bankarskih krugova, odbio igrati po onim istim pravilima koja je postavio
svojim saveznicama 1944. godine. Njujorške su banke počele ulagati u
nove profitabilnije poslove u inozemstvu. Neuspjeh Washingtona i pod
vlašću Eisenhowera i njegova demokratskog nasljednika, Kennedvja, da
učinkovito osujeti to nepregledno otjecanje vitalnog investicijskog kapitala
predstavljao je središte problema koji je 1960-e godine pretvorio u niz sve
težih međunarodnih monetarnih kriza.
Njujorški međunarodni bankari nisu žurili razglasiti činjenicu da im
neulaganje u američku budućnost donosi ogromne profite. Između 1962.
i 1965. američke su korporacije u Zapadnoj Europi zarađivale između
12 i 14 posto na svoje investicijske glavnice, kako stoji u predsjednikovu
Izvješću Kongresu iz januara 1967. Jednaki iznosi glavnice uloženi u
američku industriju donosili bi im manje od polovice te dobiti!
Banke su potiho lobirale u Washingtonu za daljnje produljivanje svoje
igre. Držale su svoje dolare u Europi umjesto da zaradu od tih dolara vrate
u Ameriku i ulože je u razvitak Amerike. Bio je to početak onoga što je
kasnije postalo poznato pod imenom Europsko dolarsko tržište. Ono će
postati karcinomom koji će, krajem 1970-ih godina, dovesti u pitanje
opstanak cijeloga organizma - svjetskog monetarnog sistema.
Bilo bi, naravno, puno bolje za Sjedinjene Države i za ostatak svijeta, da
su američki Kongres i Bijela kuća bili uporni u poreznoj i kreditnoj politici
i usmjerili te milijarde dolara, uz poštene kamate, u obnovu američkih
industrijskih postrojenja i opreme, u modernu tehnologiju, u izgradnju
transportne infrastrukture, u modernizaciju oronuloga željezničkog sistema
i u izgradnju netaknutoga potencijala industrijskog tržišta Trećeg svijeta za
izvoz američkih industrijskih proizvoda. Bilo bi to vjerojatno pametnije za
Sjedinjene Države, ali ne i za moć utjecajnih njujorških banaka.
Ako neka nacionalna privreda proizvodi jednaku količinu proizvoda
na jednakoj tehnološkoj osnovi tokom razdoblja od, recimo, deset godina,
a na kraju toga desetljeća tiska dvostruku količinu svoje valute za istu
količinu proizvoda, “potrošač” zapaža učinak toga stanja u obliku velikoga

138