Page 110 - William Engdahl - Stoljeće Rata

F. William Engdahl: Stoljeće rata

prvome redu, unutar MMF-a i Svjetske banke Sjedinjene Države i
Britanija dobile su stvarnu glasačku kontrolu. Drugo, sporazumom iz
Bretton Woodsa stvoren je sistem nazvan Zlatnim sistemom (Sistemom
zlatne podloge). Po tom je sistemu valuta svake zemlje članice bila fiksirana
za američki dolar. Utvrđena je pak službena vrijednost dolara na razini od
35 dolara za finu uncu (31,1035 grama) zlata, a taj je tečaj uspostavio još
predsjednik Roosevelt 1934. godine, u vrijeme najdublje svjetske krize, a
prije svjetskoga rata.
Kako je Njujorška banka za federalne rezerve (New York Federal
Reserve Bank) tokom rata akumulirala većinu svjetskih službenih zaliha
zlata i kako je iz ruševina rata dolar izvirio kao najjača svjetska valuta, a
iza njega je stajalo bez dvojbe najjače svjetsko gospodarstvo, nitko nije
bio u poziciji dovoditi u pitanje to ustrojstvo po kojemu je poslije rata
uspostavljen standard američkoga dolara.
Među onima koji su najmanje skloni negodovati na uslove koje je
postavio monetarni poredak iz Bretton Woodsa bile su velike američke
naftne kompanije, Rockefellerove kompanije grupacije Standard Oil, kao
i kompanija obitelji Mellon iz Pittsburgha, Gulf Oil. Te su kompanije bile
sebi priskrbile najveće koncesije za naftu na Srednjem istoku, osobito u
Saudijskoj Arabiji. Djelomično putem pametne diplomacije predsjednika
Roosevelta i zahvaljujući šeprtljanju britanskog premijera Churchilla
Saudijska Arabija je iskliznula iz britanskog obruča. Godine 1943.
saudijskom je kralju Abdulu Azizu uspjelo potpisati, s predsjednikom
Rooseveltom, do tada najpovoljniji u svijetu ugovor o zakupu zemljišta
za eksploataciju nafte, što je s Rooseveltove strane bio potez koji je trebao
osigurati saudijsku dobru volju za američke naftne interese poslije rata.
Roosevelt je to učinio prema savjetu Harolda Ickesa, koji je u to vrijeme
bio koordinator za naftu pri Ministarstvu obrane i Ministarstvu vanjskih
poslova, koje je u decembru 1942. zabilježilo: “Potpuno smo uvjereni
da izgradnju naftnih postrojenja u Saudijskoj Arabiji treba promatrati
u svjetlu širokih nacionalnih interesa.” Tada je po prvi put nacionalna
sigurnost Amerike službeno povezana sa sudbinom pustinjskog kraljevstva
na obalama Perzijskog zaljeva, udaljenog više od 16.000 kilometara od
američke obale. Planeri u američkom ministarstvu vanjskih poslova su
shvatili da je sasvim razumljivo da bi američka vanjska politika, barem
na ključnim područjima, mogla postati više imperijalistička, po uzoru na
britansku kontrolu strateških interesa u zemljama udaljenim od britanskih

110