Page 70 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451
P. 70
- Bit üe bolje da bježim.
- Da vidimo.
Žurno je Montaga povukao u spavaüu sobu te ondje smaknuo jednu sliku, otkrivši
televizijski ekran veliþine dopisnice. - Oduvijek sam želio nešto vrlo maleno, nešto s þime bih
mogao razgovarati, nešto što bih, zatreba li, mogao sakriti dlanom, nešto što bi me ušutkalo, ništa
þudesno veliko. I, eto, vidite. - Ukljuþio je ureÿaj.
- Montag - rekao je televizor i zasvijetlio. - M-O-N-T-A-G. - Glas je sricao slovo po
slovo. - Guy Montag. I dalje u bijegu. Policijski su helikopteri u zraku. Iz drugog okruga
dopremljen je novi mehaniþki Pas...
Montag i Faber su se zgledali.
- ...mehaniþki Pas nikada ne iznevjeri. Od svoje prve primjene u traganju za plijenom nije
ovo nevjerojatno iznašašüe poþinilo nikakvu pogrešku. Ova televizijska mreža veþeras ima þast i
priliku da helikopterskom kamerom slijedi Psa od poþetka njegova puta do cilja...
Faber je natoþio dvije þaše viskija. - Trebat üe vam. Ispili su.
- ...nos toliko osjetljiv da mehaniþki Pas može upamtiti i prepoznati deset tisuüa indeksa
mirisa deset tisuüa ljudi, i to bez ikakvog ponovnog ugaÿanja!
Faber je malko zadrhtao te pogledao svoju kuüu, zidove, vrata, kvaku i stolac na kojem
sada sjedi Montag. Montag je primijetio taj pogled. Obojica su se hitro ogledala po kuüi, i
Montag je osjetio da mu se nosnice šire. Znao je da on to nastoji otkriti svoj vlastiti trag. Nos mu
je odjednom postao dovoljno dobar da nanjuši stazu koju je utro u zraku sobe i znoj svojih ruku
što se primio kvake, nevidljiv, ali brojan poput dragulja malog svijeünjaka. Bilo ga je posvuda, u
svemu, na svemu i oko svega. Bio je svijetleüi oblak, duh koji je još jednom uþinio disanje
nemoguüim. Vidio je kako je Faber prestao disati iz straha da toga duha ne uvuþe u vlastito tijelo,
da se možda ne oneþisti fantomskim dahom i mirisima þovjeka koji bježi.
- Mehaniþkog Psa helikopter sada spušta na zgarište!
I doista, na malom je ekranu bila spaljena kuüa i svjetina i nešto pokriveno plahtom. S
neba se, poput nekog grotesknog cvijeta, lepeüXüi spustio helikopter.
Mora im se dati njihova igra, pomislio je Montag. Cirkus se mora nastaviti, þak i kad rat
zapoþinje u roku od jednog sata...
Promatrao je prizor, opþinjen, ne želeüi se pomaknuti. ýinio mu se silno dalek i bez
ikakve veze s njim; bila je to drama za sebe, divna za gledanje, ne bez nekog neobiþnog užitka. I
sve ovo radi mene, pomisliš, sve se ovo zbiva samo radi mene, zaboga.
Da poželi, mogao bi ostati ovdje te udobno pratiti þitavu hajku u svim njezinim žustrim
fazama, niz uliþice, pa preko pustih avenija, gradilišta i igrališta, povremeno isprekidanu
neizbježnim reklamama, pa onda opet drugim uliþicama do zapaljene kuüe gospodina i gospode
Black i dalje, te konaþno do ove kuüe u kojoj Faber i on sjede i piju, dok elektriþni Pas, tih kao
nagovještaj same smrti, onjuškava zadnji trag i zaustavlja se tamo vani ispred prozora. Zatim bi
se, da poželi, Montag mogao diüi te, i dalje jednim okom promatrajuüi TV ekran, poüi do
prozora, otvoriti ga, nagnuti se kroza nj, pa osvrnuti i pogledati sebe dramatizirana, opisana,
prenesena, kako stoji ondje, osvijetljen na sjajnom malom televizijskom ekranu, drama koju valja
promatrati objektivno, znajuüi da je u drugim salonima njegov lik u naravnoj veliþini, u
prirodnim bojama i, što se dimenzija tiþe, savršen! A da pozorno i hitro gleda, vidio bi sebe,
þasak prije uminuüa, u trenutku ubadanja injekcije za dobrobit nebrojenih graÿana što sjede po
TV salonima, a koje je prije samo nekoliko minuta probudilo mahnito tuljenje u zidovima
njihovih dnevnih soba koje ih je pozivalo da promatraju sjajnu igru, lov, karneval za jednu osobu.
Bi li imao vremena da održi govor? Kad bi ga pred oþima dvadesetak, tridesetak milijuna
gledatelja zgrabio Pas, zar ne bi smio þitav svoj život u posljednjih tjedan dana sažeti u jednu