Page 67 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Ispružio je desnu, pa lijevu nogu, pa onda opet desnu. Hodao je pustom avenijom.
ýak i da je ulica posve prazna, ne možeš se, naravno, pouzdati da üeš je sigurno prijeüi,
jer se automobil mogao iznenada pojaviti na uzvisini, koja þetiri bloka dalje, pa te stiüi i prestiüi
prije nego što deset puta udahneš.
Neüe brojiti korake, odluþio je. Nije se osvrtao ni lijevo, ni desno. Svjetlo svjetiljaka što
su sjale iznad glave þinilo se jednako jasnim i raskrinkavajuüim kao i podnevno sunce, a i
jednako vruüim.
Osluhnuo je zvuk automobila koji je dva bloka dalje zdesna poveüavao brzinu. Njegovi
pokretni reflektori odjednom su zaigrali otraga i sprijeda te ulovili Montaga.
Hodaj dalje.
Montag je zateturao, stegnuo knjige i prisilio sama sebe da se ukoþi. Nagonski je napravio
nekoliko brzih koraka, potrþao zapravo, a onda glasno sam na se podviknuo, pa ponovno pošao
polako. Sada je bio nasred ulice. Meÿutim, grmljavina automobilskog motora prešla je s
poveüanjem brzine u više tonove.
Policija, naravno. Vide me. A sad uspori, uspori, mirno, ne okreüi se, ne obaziri se, ne
odaj da se uzrujavaš. Šeüi, tako, šeüi, šeüi.
Kukac je jurio. Kukac je grmio. Kukac je poveüao brzinu. Kukac je urlao. Kukac je silno
tutnjao. Kukac je brzo doletio. Kukac je stigao u jedinstvenoj zviždeüoj putanji, odapet iz
nevidljive puške. Vozio je 200. Vozio je najmanje 220 na sat. Montag je stisnuo vilice. Vrelina
trkaüih reflektora palila mu je obraze, þinilo mu se, sapunala vjede i iz svega tijela žmikala
kiselkast znoj.
þ
Po eo se idiotski gegati i razgovarati sam sa sobom, a onda se slomio i dao u bijeg.
Pružao je i spuštao noge što je mogao dalje, pa opet što dalje, dalje i dalje. Bože! Bože! Ispustio
je knjigu, izgubio korak, zamalo se okrenuo, pa predomislio, pa se bacio kriþHüi u betonskoj
praznini. Kukac je jurio za svojom hranom, koja je bježala na udaljenosti od pedeset, trideset,
dvadeset metara! Montag je dahtao, mlatarao rukama, grabeüi nogama gore pa dolje, gore-dolje,
bliže i bliže, tuleüi, zavijajuüi, oþiju sada izbijeljenih, jer se glava trznula da se suþeli sa
zasljepljujuüim svjetlom. Sada je kukca progutalo njegovo vlastito svjetlo, sada on više nije bio
ništa drugo doli zublja koja pada na njega; sve sam zvuk, samo treštanje. Sada - gotovo povrh
njega!
Spotaknuo se i pao! Gotov sam! Svršeno je!
No s padom se situacija promijenila. Trenutak prije no što üe ga zahvatiti, divlji je kukac
prikoþio i skrenuo u stranu. Nestao je. Montag se opružio spuštene glave. Hihot smijeha dopro je
do njega zajedno s plavim ispušnim plinovima.
Desnu je ruku bio ispružio. Sada, kad je tu ruku podigao, na samom vršku srednjeg prsta
vidio je poput vlasi tanak crn trag što ga je guma pri prolasku dodirnula. S nevjericom je gledao
tu crnu crticu podižuüi se na noge.
Ono nije bila policija, pomislio je.
Pogledao je niz bulevar. Sad je bilo jasno. Auto pun djece svih uzrasta, sam üe ih Bog
znati, od dvanaest do šesnaest godina. Fuükaju, urlaju, deru se. Odjednom su ugledali þovjeka -
vrlo neobiþan prizor - þovjeka koji šeüe - prava rijetkost - pa su jednostavno rekli "Spljeskajmo
ga", ne znajuüi da je to bjegunac, gospodin Montag. Jednostavno, djeþurlija koja je izašla da dugu
noü provede turn jeci petstotinjak, šestotinjak kilometara za nekoliko mjeseþinom obasjanih sati.
Lica su im bila ledena od vjetra, a hoüe li ili neüe živi ili mrtvi u zoru doüi kuüi, u tome i jest draž
pustolovine.
Bili bi me ubili, pomislio je Montag ljuljajuüi se, dok je zrak bio uskomešan i pun prašine
koja mu je dodirivala nateþene obraze. Bez ikakva, baš bez ikakva razloga bili bi me ubili.