Page 66 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451
P. 66

vidjeti, lako uhvatiti, lako ustrijeliti.
                      Radioškoljka mu je brujala u uhu.
                      ...pripazite na muškarca koji bježi...pripazite na muškarca u bijegu...pripazite na
               osamljenog muškarca, pješaka...pripazite...
                      Montag se povukao u sjenu. Ravno ispred njega nalazila se benzinska stanica, velika
               gromada porculanskog snijega što bliješti, i dva srebrna kukca koja upravo ulaze po gorivo. Sada,
               dakle, mora biti þist i uredan ako želi hodati. Ne smije trþati. Mirno i spokojno mora se odšetati
               preko širokog bulevara. Stekao bi dodatnu dozu sigurnosti kad bi se oprao i poþešljao prije no što
               krene svojim putem prema...kamo?
                      Da, pomislio je, kamo ja to trþim?
                      Nikamo. Nije imao kamo otiüi, nije zapravo imao nikakva prijatelja kojem bi se mogao
               uputiti. Osim Faberu. A onda je spoznao da doista trþi prema Faberovoj kuüi, posve nagonski. Ali
               Faber ga nije mogao sakriti; samoubojstvo bi bilo i pokušati. No Montag je znao da üe svejedno
               poüi k Faberu, pa makar i na nekoliko kratkih minuta. Faberov üe dom biti ono mjesto na kojem
               bi mogao popuniti svoju uvelike potrošenu vjeru u vlastitu sposobnost preživljavanja. Želio je
               jednostavno znati da na svijetu postoji þovjek kao što je Faber. Želio je vidjeti þovjeka živa, a ne
               spaljena ondje poput tijela uþahurena u nekom drugom tijelu. A valja, naravno, kod Fabera
               ostaviti i nešto novca koji üe se utrošiti nakon što Montag pobjegne svojim putem. Možda bi se
               mogao izvuüi izvan grada te živjeti na rijekama ili blizu njih ili uz autoceste, po poljima i brdima.
                      Snažan vrtložni zuj natjerao ga je da pogleda uvis.
                      Policijski su se helikopteri dizali tako daleko da je izgledalo kao da je netko otpuhnuo
               sive glavice suhih cvjetova maslaþka. Njih dvadesetak uznemirilo se, lepršajuüi neodluþno kojih
               pet kilometara, poput leptira koje je zbunila jesen. A zatim su se naglo spuštali na zemlju, jedan
               po jedan, ovdje-ondje, polako gnjeþHüi ulice, gdje su, preobrazivši se ponovno u kukce, vrištali
               bulevarima ili, isto tako nenadano, poskakivali natrag u zrak, nastavljajuüi potragu.
                      A ovdje je bila benzinska stanica; njezino je osoblje sada bilo zaokupljeno mušterijama.
               Prilazeüi sa stražnje strane, Montag je ušao u muški zahod. Kroz aluminijski zid þuo je glas s
               radija: -Objavljen je rat. - Vani su pumpali benzin. Ljudi u kukcima su razgovarali, a i službenici
               su priþali o motorima, gorivu, novcu što im duguju. Montag je stajao nastojeüi da sam proživi
               udar mirne izjave s radija, no ništa se nije zbilo. Rat üe morati priþekati da Montag sam naiÿe na
               njega za kojih sat-dva.
                      Oprao je ruke i lice i dobro se obrisao bez mnogo buke. Izišao je iz zahoda, pažljivo
               zatvorio vrata pa otišao u mrak, a onda se na kraju ponovno našao na rubu praznog bulevara.
                      Pružao se pred njim poput igre u kojoj mu valja pobijediti, poput goleme kuglaþke staze u
               hladno jutro. Bulevar je bio þist poput površine poprišta prije pojave stanovitih neimenovanih
               žrtava i stanovitih nepoznatih ubojica. Zrak iznad široke betonske rijeke treperio je od topline
               samog Montagovog tijela; nevjerojatno, no osjeüao je da njegova temperatura može izazvati
               podrhtavanje svekolikog okolnog svijeta. Bio je fosforescentna meta; znao je, osjeüao je to. A
               sada mora poüi na svoju malu šetnju.
                      Tri bloka dalje sijevnulo je nekoliko automobilskih reflektora. Montag je duboko
               udahnuo. U prsima kao da su mu gorjele metle. Usta su mu se sasušila od trþanja. U grlu je
               osjeüao okus krvava željeza, a hrdava je þelika bilo i u stopalima. Što je s onim svjetlima ondje?
               Kad jednom poþneš hodati, morat üeš procijeniti koliko onim kukcima treba da stignu ovamo. Pa,
               koliko je daleko onaj drugi ploþnik? ýini se, stotinjak metara. Vjerojatno ne baš stotinu, ali
               svejedno raþunajmo tako, raþunajmo tako, jer bi mu zbog njegova vrlo polagana hoda, vrlo
               pristojna hoda, moglo trebati i trideset, þetrdeset sekundi da prijeÿe taj put. Kukci? Kad jurnu,
               mogu za sobom ostaviti tri bloka za petnaestak sekundi. Ipak, ako i na pola puta poþne trþati...?
   61   62   63   64   65   66   67   68   69   70   71