Page 71 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 71

I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.

            - Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko
            pitanje, susrece nas samo njegov teski pogled.
            - I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. -
            Ne vjerujem da ste tolike budale.
            - Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati
            za dozvolu. A ako hoces bas da vrijedjas, lako ti je, puska ti je u ruci.
            - Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zasto ste dosli.
            - Htjeli smo do Podgraba. Da pisemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut
            ponizno.
            - E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi
            da vise ne salje uhode za mnom.
            - Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
            - Takve kao sto ste vi.
            - A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
            - Od Becira Toske.
            - Ti si Becir Toska?
            - Ja sam. Jesi li cuo za mene?
            - Cuo sam.
            - Po zlu ili po dobru?
            - Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.

            E, tu je nesrecni Mahmut bas pretjerao, i znali smo to sva trojica.

            - Vidis - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivsi. - Tvoj prijatelj je
            posteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze nista. A ti, brate, lazes.
            Hajde sad, i ne okrecite se!

            Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva.
            Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro
            smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se sto prije udaljimo od Toske i
            njegovog oruzja.

            Kad je Mahmut poceo tesko da dise i da batrga po neravnom putu, Toska je
            bio daleko iza nas, a kao da smo jos vidjeli njegove teske oci.

            Strah me uhvatio naknadno, kad sam otisao od njega.

            Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni stedio ikoga! A nas je pustio, bez
            prijetnje.

            I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da
            se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i vise znacima nego rijecima, pitao:
            sta mi je, zasto se smijem?

            Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strasni
            Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha.
   66   67   68   69   70   71   72   73   74   75   76