Page 73 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 73
ljutnju, nasmijala se, i otjerala mi zlovolju, odjednom. Njen smijeh je pametniji
i od nje i od mene.
- Hajde - kaze mi - sta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta, hoce da cuje i od
tebe. Vazan mu je taj hajduk, sta ce mu dva besposlenjaka koji idu u brda da
gledaju vatru!
To njeno podsmjesljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage, a od Avdage sam
osjetio studen u srcu. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.
Sve oko tog covjeka je obicno, gotovo prazna soba, bijelo okreceni zidovi,
voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima, prozori bez zastora,
najnuzniji grub namjestaj od debelog drveta. Pa on sam je obican, tih,
ljubazan, ne gleda me prijeteci, kako sam zamisljao, ne plasi me teskim
rijecima, cak izgleda nekako nesiguran, onako mrsav, nemirna lica i treptavih
ociju koje najcesce skriva u stranu, ili gleda preda se. A opet sam uznemiren.
Osjecam kako oko njega lebdi ono njegovo, neotkriveno mi, nepoznato, ali
stalno prisutno. I samo je to vazno, sve ostalo je uzgredno, bez ikakva
znacaja, kao odijelo koje nosi.
Nije mnogo pitao o Beciru Toski, sve je vec saznao od Mahmuta Neretljaka.
Rekao je samo da smo dobro prosli, imali smo vise srece nego pameti, jer je
mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. A nije trebalo ni da se svadjamo
s njim, mogli smo to glavom platiti.
- Nisam se svadjao. Rekao sam da nas ne vrijedja.
- Svejedno sad. Zahvali bogu sto si ostao ziv, i zapali podebelu svijecu.
I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao, a studen me
prozela do kosti zbog njegovog razloga, koji cu tek cuti, desilo se nesto kao u
naivnim djecijim pricama, ili jos nevjerovatnije, kao kad bi kurjak zapjevao,
poput slavuja. Pomenuo je pjesmu koju sam smisljao gore na brdu.
Gospode boze, sta taj Mahmut nije istrtljao!
Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve, znao je samo prvi stih, ostalo je toliko
pobrkao, da se i sam smijao. Licilo je na najzamrsenije kucine. »Svijet se
sastoji od nesavrsenih ljudi.« A dalje?
Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeci sebi. Gruba je, nedoradjena.
Stih ne smije da zvuci kao obicno pricanje. Mozda bi bolje bilo: »Nesavrseni
ljudi, to je svijet.« Jos treba da zri.
- Svejedno - kaze serdar. - Da cujem. Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo
smijesno.
Sta se njega ticu pjesme?
