Page 70 - Meša Selimović - Tvrđava

Dim i tezak miris paljevine osjecali smo odranije, a sad smo vidjeli kako sume
gore u nedogled. Na daljinu, preko siroke doline, culo se kako vatra cikti i
prasti, ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima sto je prekrio sumu i nebo.

- Tuzno - kaze Mahmut. Zasto bi bilo tuzno? Strasno mozda, tuzno nije.
Gledam, opcinjen, to divljanje besmisla, snagu bez duse, neprijateljstvo bez
mrznje, uzasnuto se divim ovom unistavanju u igri, iz preobilja snage, i nije mi
zao, mozda zato sto nije ljudsko.

A mozda je ovo kao i ljudsko. Strasno divljanje snage, razorno unistavanje,
bez zle misli, kao u ratu s oruzjem, kao u ratu bez oruzja.

Vatra je besmislena i unistavajuca, kao i mrznja.

I eto, misao se spustila na zemlju, kao umorna ptica.

- Tuzno - kazem i ja, misleci na mrtvu sumu crnog drveca sto ce ostati iza
ovog bijesa.

Kao sto su ostali moji drugovi u hocinskim sumama, kao sto ostaju svi nevini
ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.

Pa, umoran, sjednem do Mahmuta, koga su noge odavno izdale.

Onda primijetim da on vise ne gleda pozar. Okrenuvsi se za njegovim
pogledom, iznenadjenim, zacudjenim, uplasenim, ne znam kakav je, ugledam
na putu, blizu sume, naoruzanog konjanika. Gleda nas i cuti.

- Ko je to? - pitam Mahmuta.

On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.

Ustanem, da bih prisao blize nepoznatom covjeku.

On polako izvuce malu pusku iza pojasa, i nasloni se laktom na jabuku sedla,
na okrecuci cjev na nas.

Zastadoh.

- Uzivate u ovom cudu? - upita konjanik, mahnuvsi rukom prema sumama u
plamenu.

Mahmut se uplaseno smjeska:

- Ljudi pricaju, pa moj prijatelj kaze, hajde da vidimo.
- Imate sta i da vidite.

Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne ticemo, a opet nas
uporno gleda.